EURØKAZ    |    1987 – 2013. 

Međunarodni festival novoga kazališta Eurokaz smatra se jednim od najvažnijih kulturnih događaja u ovom dijelu Europe. Nakon prvoga Eurokaza, održana 1987, kao dio kulturnog programa Univerzijade, festival postaje redovnom godišnjom manifestacijom koja se održava u Zagrebu u drugoj polovici lipnja. Na njemu su nastupili brojni umjetnici i kazališta sa svih kontinenata, a zahvaljujući autentičnosti selekcije i autorskom pristupu koji mu je priskrbio zavidnu međunarodnu reputaciju, pridonosi hrvatskoj prisutnosti na kazališnom zemljovidu Europe već više od četvrt stoljeća.

Eurokaz nije žanrovski ograničen. Zastupljeni su kazalište, ples, performans, cirkus i ostale srodne umjetnosti. Ulazeći svjesno u zonu rizika, programski koncept naglašava inovaciju i impulse koji mijenjaju perceptivne običaje i ohrabruju nove rasporede kazališnih energija.

U počecima, davnih osamdesetih, Eurokaz je bio među prvim festivalima koji su stvarali platformu za novu generaciju umjetnika, a koji su uzburkali kazališnu Europu oslobađajući teatar ideologije logocentričkih sustava, otvarajući ga prema novim medijima, visokoj tehnologiji i znanosti, vizualnim umjetnostima, pokretu i plesu, što će sve postati dominantnom estetikom sljedećih desetljeća. Zagrebačka je publika imala povlasticu svjedočiti gradbi temelja izvedbenih umjetnosti 21. stoljeća (Rosas, La Fura dels Baus, Societas Raffaello Sanzio, Needcompany, Jan Fabre, G. B. Corsetti, Ilotopie, Royal de Luxe, Station House Opera), kojih se dodir osjeća i danas kod najmlađih generacija. Već na drugom festivalskom izdanju nastupili su i umjetnici iz SAD-a, većina njih prvi put u Europi, od začetnika tehnološkog teatra (Soon 3, Survival Research Laboratory, Nightletter Theater) do koreografa i umjetnika performansa (Joe Goode, Liz Lerman, Nancy Karp, Rachel Rosenthal) koji su 1988. otvorili tzv. američku temu, koja se nastavila sljedećih godina s imenima poput Johna Jesuruna, Johna Jaspersea, Nature Theatre of Oklahoma.

U ratnim i poratnim godinama Eurokaz u poticajima koji dolaze s europske periferije i iz neeuropskih kultura prepoznaje samosvojne kazališne i koreografske jezike kompleksne kulturne pozadine. Na Eurokazu se tako artikuliraju koncepti post-mainstreama i vertikalnog multikulturalizma, a selekcija se širi na Aziju (Saburo Teshigawara, Gekidan Kaitaisha, Op. Eklekt) i Južnu Ameriku (Athanor Danza, Diquis Tiquis, Integro Grupo de Arte, Grupo Teatro Libre). U Europi Eurokaz u to vrijeme promovira generacije inovativnih redatelja s područja bivše Jugoslavije (Dragan Živadinov, Branko Brezovec, Vito Taufer, Haris Pašović), Rusije (Roman Viktjuk, Vladimir Klimenko, Popmehanika, Derevo), Francuske (François Tanguy, Stanislas Nordey, François-Michel Pesenti, Jean-Michel Bruyère, François Verret), Danske (Hotel Pro Forma, Von Heiduck, Teatret Cantabile). Slovenski teatar i ples, snažno prisutan u svom najkreativnijem razdoblju početkom devedesetih, bit će na festivalu zastupljen i mlađom generacijom (Matjaž Berger, Emil Hrvatin, Tomaž Štrucl, Matjaž Pograjc, Marko Peljhan), a poslije će se na sličan način pratiti i fenomen novoga talijanskog kazališta (Fanny & Alexander, Motus, Teatrino Clandestino).

Godine 1990. Eurokaz je domaćin plenarne sjednice kazališne mreže IETM (Informal European Theatre Meeting), prvoga takva skupa koji se održao u jednoj od zemalja tzv. Istočne Europe.

U mnoštvu različitih estetskih pravaca koji su se pojavili devedesetih i na prijelazu tisućljeća, Eurokaz identificira suvremene kazališne fenomene kako bi stvorio odgovarajući predstavljački kontekst. Tako će se na Eurokazu prvi put artikulirati pojam ikonoklastičkoga teatra, koji prati od njegove „herojske“ faze osamdesetih (Societas Raffaello Sanzio, Ivan Stanev, Branko Brezovec, Baktruppen, Goat Island, Forced Entertainment), sve do druge i treće generacije (Jacob Wren, Showcase Beat Le Mot, L&O, Gob Squad, Philippe Quesne).

Festival 1997. predstavlja najradikalnije umjetnike body arta (Ron Athey, Lawrence Steger, Annie Sprinkle, Franko B, Stelarc, Orlan), a 2003. prvi put dovodi u Hrvatsku novi cirkus (Acrobat, Happy Side Show) i njegove inačice (Aurélien Bory, Philippe Decouflé).

U novije vrijeme istražuje teme kao što su: teatar i susjedstvo (Emma Dante, Béla Pintér, Arne Sierens, Abou Lagraa), inovacija u prostoru kazališnoga konzervativizma (inovacija kao pojam koji za svoje ispunjenje ne mora nužno priskrbiti nove žanrove i medije), teatar intime (Felix Ruckert, Via Negativa, Stan's Café), nove forme političkog kazališta (blok o Titu), teatar i smrt (Hotel Modern, Peter Halasz, Nicolas Varchausky / Eduardo Molinari – site specific projekt na groblju Mirogoj), muzički gestus u teatru (Roysten Abel / Manganiyar muzičari, Cynthia Hopkins, Pierre Rigal, Israel Galván) i mnoge druge.

Neeuropski umjetnici koji participiraju u spomenutim temama bit će i dalje važan dio programa: William Kentridge iz Južnoafričke Republike, Alajotas i Femi Kuti iz Nigerije, Daksha Sheth iz Indije, Japanac Kim Itoh, Raiz di Polon sa Zelenortskih otoka, Brazilci Bruno Beltrao i Deborah Colker, Libanonac Walid Raad, Living Dance Studio iz Kine, Faustin Linyekula iz DR Konga, a cijeli temat bio je posvećen tradicionalnim formama Azije (japanski noh-teatar i kodo-bubnjevi, indijski kathakali).

Eurokaz je, horizontalno govoreći, nastojao zahvatiti kompleksnost umjetničkih rizika u rasponu od rubnih grupa do etabliranih imena kao što su Robert Wilson, The Wooster Group, Achim Freyer, H.-J. Syberberg i Edith Clever, Gerald Thomas, Sasha Waltz, Akram Khan..., kao i produkcije velikih kazališnih kuća (bečki Burgtheater, berlinska Schaubühne, Deutsches Schauspielhaus iz Hamburga, pariški Théâtre Gerard Philippe de Saint-Denis).

U tom rasponu Eurokaz je redovito pratio i hrvatsku scenu, od produkcije nezavisne scene (rani radovi Montažstroja, Željka Zorice, performansi Ivane Popović, Schmrtz teatra, Kugle, Labin Art Expressa, Borisa Bakala, Dalibora Martinisa...) do inovativnih predstava nastalih u gradskim i nacionalnim kazalištima gdje posebnu pozornost posvećuje redateljima koji ravnopravno sudjeluju u međunarodnoj konkurenciji: Branko Brezovec i Bobo Jelčić / Nataša Rajković.

Eurokaz 2001. započinje izdavačku djelatnost, a od 2006. pojavljuje se kao producent i koproducent projekata s domaćim i internacionalnim umjetnicima i partnerima, ostvarujući dugogodišnju suradnju sa zagrebačkim institucijama: Muzejom suvremene umjetnosti, Akademijom dramske umjetnosti i Teatrom &TD.

Program Eurokaza često je popraćen raspravama, simpozijima, filmskim i videoprojekcijama, radionicama, koncertima i izložbama, a u zadnjih pet godina redovito organizira mjesečne tribine o aktualnim kulturnim temama pod naslovom Eurokaz Saloon.

Eurokaz, koji je oduvijek bio zamišljen kao projekt podložan produkcijskim transmutacijama, a usuprot društvenoj i političkoj konjunkturi, obilježit će 2013. svoje posljednje festivalsko izdanje.

Dugi niz godina, kao rijetki hrvatski kazališni prozor u svijet, Eurokaz se danas sve više odmiče od prezentacijske i informativne funkcije, kako bi podupro kreativne napone s rubova mladenačke nesigurnosti, ali i žestinu koja se u lokalnoj topografiji ne uspijeva prilagoditi vidljivoj društvenoj korisnosti. U jednu riječ: kako bi potaknuo odgovorno promišljanje kazališta koje u svom duktusu ima moduse umjetničke percepcije, politiku opažanja, a ne, sve nepodnošljivije, opažanje politike.

Pristupom Hrvatske Europskoj Uniji, hrvatskim formalnim, a vjerojatno i svjesnim prilazom pragu europske kulturne dobrohotnosti, Eurokaz je kao festival raspustio inicijalne razloge i oteretio prvobitnu napadnost svojih sadržaja: 1. srpnja, u vrijeme održavanja 27. Eurokaza, festival će dobiti i svoje simboličko zasićenje.

Promovirajući prijeko potrebnu defestivalizaciju kulturnog života, sljedećih godina Eurokaz će promisliti svoje domete i svoje strateške izvode i potpuno se transformirati u produkcijsku kuću i dalje otvorenu svim mijenama kazališnog i kulturnog prostora, organizacijskim širinama, brechtijanskim planinama i nizinama, stilskim, žanrovskim i medijskim protocima, proizvodnji prisutnosti.

Gordana Vnuk

Prvi Eurokaz je ugostio reprezentativni izbor umjetnika koji će obilježiti europsko kazalište u slijedećem desetljeću. Novokazališni boom osamdesetih otvorio je teatar drugim medijima, visokoj tehnologiji, vizualnim umjetnostima, plesu i pokretu.

U biltenu te godine zapisano je: 

Danas kad je budućnost negativno zaposjednuta, a utopijske energije iscrpljene, novo kazalište, lišeeno političkog diskursa, okreće se smjelim estetskim konceptima koji svojom zatvorenošću ukazuju na gubitak nade u korist propitivanja vlastitih ontoloških granica. Kazalište više ne zanimaju pojedinačni slučajevi kao globalne metafore, već postavi kojima se želi odraziti sva složenost svijeta čija se sređena slika raspala do potpune nepreglednosti. U današnje vrijeme prevlasti informacije nad tekstom, sa scene je prognana riječ kao mogućnost komunikacije ili čvrstog iskaza; predstava dovodi do krajnjih granica gledaočeve receptivne mogućnosti (slika, zvuk, pokret).

Selekcija uzima u obzir najzanimljivije predstavnike različitih strujanja na području vizualnog, muzičkog i plesnog teatra.

Nakon europskog teatra, Eurokaz predstavlja američki, ne u svojem apsolutno reprezentativnom vidu (kako se to financijski i organizacijski posrećilo prethodne godine) već u jednom svom geografskom segmentu koji nam se činio poticajnom problemskom matrìcom za niz suvremenih kazališnih referenci.

U umjetničkoj fotografiji SAD-a, kazališne grupe Zapadne obale (San Francisco, Los Angeles) izdvajaju se radikalizacijom hi-tech postupaka pokazujući što se događa kada se npr. glumac protjera sa scene i zamijeni robotima i strojevima, kada teatar slike u potpunosti zamijeni tekst i izgovorenu riječ. Prodor najsuvremenije tehnologije, jednostavni toponimijski modeii, inzistiranje na materijalnosti provedbe (nema ničega iza onog što gledate), neke su od značajki prikazanih predstava koje su se europskoj publici tada činile strane i simplificirane. To je bio jedan od najkontroverznijih ali i najvrednijih Eurokaza, i mi tek danas s perspektivom od četvrt stoljeća možemo u potpunosti sagledati važnost američkih umjetnika i utjecaj koji su izvršili na onaj segment europskog teatra koji će nekoliko godina kasnije zagovarati hladni jezik tehnologije kai jedan od puteva prema kazalištu 21. stoljeća.

Američka selekcija dopunjena je Janom Fabreom kao iskusnima predstavnikom flamanskog vala dok će francuska grupa Ilotopie, medijski hladnim prizorima urbanog zajedništva ukazati na puteve prema novoj ambijentalnosti.

Nakon američkog bloka odlučili smo isprovocirati ishodište koje smo na početku negirali: tradiciju, tekst, glumca, promatrajući što se s njima dogodilo nakon što su prošli sve faze radikalne negacije do potpunog išćeznuća. Ne inzistirajućí više na spektakularnosti izvedbe, već na prizorima trošenja energije ili, nasuprot tome, na "ohlađenom gestusu", "nova dramaturgija" jukstaponira različite tekstove, kazališne žanrove, povijesne stilove, kako bi se u prividnoj konfuziji lingvističkog i stilskog kubizma začela nova harmonija koja zbunjuje gledaoca. John Jesurun, Ivan Stanev, Needcompany, Branko Brezovec umnožavaju polja značenja do točke kad ova izmiču racionalnom tumačenju, gotovo do gubitka smisla (upravo zbog njegovog preobilja). "Nova dramaturgija" proširit će svoju defìniciju nekoliko godina kasnije unutar koncepta "post-mainstreama" koji pokazuje na koji način mogu različiti kulturološki modali surađivati na izgradnji novog kazališnog jezika.

Djelomično sudjelujući u gore navedenim dramaturškim natuknicama, nekoliko kazališnih skupina izdvaja se svojim specifičnim odnosom spram same umjetnosti, odnosom koji imaju potrebu manifestno obrazložiti i zapisati, jasno se distancirajući od uobičajene kazališne prakse. Nazovimo ih "teatar manifesta". Socìetas Raffaello Sanzio, pokret Neue Slowenische Kunst, Derevo, Etant Donne's relativno su zatvorene umjetničke zajednice čiji članovi pristaju uz svoj pomno razrađeni credo sa stanovitom dozom fanatizma i netolerantnosti koja se često može naći u energetskim ishodištima umjetničke avangarde potvrđujući tako njezin povijesni kontinuitet.

U nastavku prezentacije nove ambijentalnosti grupa Royal de luxe svojim spektaklima na otvorenom osvojila je urbane prostore rijetko viđenom žestinom i agresivnošću.

To bi bila podjela po dubini. Po širini pokazujemo nešto od kazališta "Istočne Europe" (SSSR, Bugarska) u njegovu "netipičnom" vidu (redatelj Roman Viktjuk, Popmehanika, Derevo, Stanev).

Eurokaz je ugostio godišnji kongres međunardone organizacije IETM (Informal European Theatre Meeting), najutjecajnije kazališne mreže u Europi koja danas broji preko 600 članova. IETM je nastala 1980. godine iz potrebe za što boljom povezanošću organizacija i manifestacija koje se bave promocijom, organizacijom, produkcijom i distribucijom profesionalnog inovativnog teatra i ostalih scenskih umjestnosti. U Zagrebu kongres je održan prvi put u jednoj zemlji "Istočne Europe" i tada je kod nas boravilo oko 300 stranih gostiju, direktora festivala i kazališta, producenata, menadžera, programskih savjetnika i sl., koji su razmjenjivali idejei iskustva o novim organizacionim modelima kazališta u svijetu, o međunarodnim koprodukcijama, kazališnom managementu, sponzorstvu, kompjuterizaciji i sl.

Reprezentativnom domaćom selekcijom obrćemo uobičajenu festivalsku situaciju: tri godine pokazivali smo "svijet" nama, sada sebe prikazujemo "svijetu". Program okuplja iznimne autorske ličnosti: novu generaciju redatelja (Brezovec, Taufer, Živadinov, Pašović) te Bugarina Staneva koji sa superiornošću barataju različitim stilovima i žanrovima, redateljskim i glumačkim postupcima, reciklirajući ne samo tradicionalne umjetničke forme svoje sredine već i forme samog zapadnog mainstreama. Bogatstvo kulturne memorije ovih prostora koja nudi neiscrpno bogatstvo referenci kao i specifični produkcijski uvjeti socijalističkog sistema obilježili su ovu generaciju i njezin kazališni "stil" te je uspostavili kao relevantnu umjetničku pojavu europskog kazališta.

Naši "Zapadni" gosti, navikli na estetsku čistoću i formalizam flamanskog i holandskog vala, ostali su zbunjeni pred naletom jedne nove energije koja je nudila nespojive kombinacije i bogatstvo kazališnih jezika koji se nisu mogli zahvatiti uobičajenim perceptivnim navikama, a zahtijevali su i promjenu teoretskog i kritičkog diskursa. Europa je to uzela "u obzir" tek desetak godina kasnije (fenomen slovenskog kazališta, popularnost ali zlouporaba termina "multikulturalizam" i sl.).

U međunarodnom dijelu programa Eurokaz inzistira na različitosti. Ono što je ostalo nakon novokazališnog "velikog praska", sada - kao dio raspuknutog svemira - stvara vlastite galaksije. Svaka predstava je svijet za sebe; tek što smo dosegnuli teorijski aparat postmoderne, već nam se nudi i "dalje", ali i "drugdje", pa i"natrag". U rasponu od poznatih i afirmiranih imena (H. J. Syberberg, Saburo Teshigawara) pa do onih grupa koje, zahtijevajući stanoviti napor da ih se prepozna kao relevantne, i dalje izazivaju kritičarsku nelagodu (Soc'ietas Raffaello Sanzio, Bak-Truppen, Theatre du point aveugle). Problem kazališne energije provlači se kroz sve predstave, od njezina nefigurativna trošenja (Saburo, Athanor Danza, Arena Teatro, Theatre du point aveugle) do užitka u njezinu izostanku u "teatru polagane smrti" (Klimenko, Syberberg).

Zaseban blok posvećen je njemačkom kazalištu (Syberberg + izbor video-snimaka redatelja Freyera i Grbera), onom njegovom manje poznatom segmentu koji izmiče rigidnoj estetičkoj organizaciji njemačkog sistema, tzv. "velikim usamljenicima". 

Na domaćem terenu, Eurokaz je raspisao natječaj za financiranje kazališnih projekata na kojem su odabrani Montažstroj i Ivana Popović. Uz to, predstave Kuglinih frakcija te mladi autori iz Slovenije. 

Te godine, trećeg dana Eurokaza, počeo je rat u Sloveniji. Svi umjetnici uspjeli su se probiti do Zagreba, drama se nastavila prilikom odlaska (zatvoren aerodrom, blokirani putevi) - neke grupe bile su evakuirane brodovima prema Italiji. Otkazana je samo jedna predstava: H. J. Syberberg i Edith Clever uzaludno su u Zagrebu čekali da stigne kamion sa scenografijom kasnije smo doznali da je bio upotrijebljen kao barikada negdje na slovenskim cestama. 

Program Eurokaza 1992. godine nastajao je u dugim mjesecima rata u Hrvatskoj koji je u vrijeme njegovog održavanja još uvijek trajao. Unatoć mnogobrojnim otkazivanjima stranih grupa nastojali smo za ove uvjete sastaviti najbolji mogući program. Naglasak je na kazalištu Latinske Amerike kojim započinje Eurokazovo sustavno praćenje neeuropskih kultura. Theatre du radeau - suočen s našom ratnom zbiljom - angažira se nakon odlaska u nizu akcija informiranja javnog mnijenja u Francuskoj, sakupljanju humanitarne pomoći, organizaciji susreta i razgovora na tu temu. Slijedećih godina redovito će posjećivati Sarajevo pod opsadom i tamo igrati predstave.

Program ovog Eurokaza radio se u iznimno teškim okolnostima. Osim rata i osjećaja nesigurnosti koji uzrokuje nelagodu stranih umjetnika - što rezultira otkazivanjima te onemogućuje teorijsko sabiranje programskog koncepta - Eurokaz je ovoga puta vodio i svoj unutarnji rat, svoju borbu za opstanak.

Novi v.d. direktor ZeKaeMa g. Igor Mrduljaš obilježio je svoj prvi radni dan otkaznim pismom Eurokazu u trenutku kada je program već bio završen. Na tom programu se radilo dvije godine i glavna mu je tema trebao biti teatar Latinske Amerike. Uz gostovanja bila su dogovorena i tri projekta koja su vrhunski Iatinomaerički redatelji trebali realizirati s hrvatskim ansamblima. 

Podržan od strane gospođe Naime Balić u Gradskom uredu za kulturu i prosvjetu, Eurokaz se ipak održava, njegov novi organizator je Muzička omladina Hrvatske. Zbog izmijenjenih financijskih i organizacijskih uvjeta, u ožujku se moraIo pristupiti izradi novoga programa koji je okupio dvanaest kazaIišta iz zemIje i inozemstva.

Ratnih godina, program, može se tako reći, ovisi o stanju na fronti. No ipak, ne odustajemo od ozbiljnih pristupa važnim kazališnim fenomenima. Te godine, sada već sustavno, Eurokaz je u potrazi za umjetničkim pojavama i prostorima na koje centri kulture moći ne obraćaju pažnju, a koji cjelinom kazališnog života odbijaju biti zavedeni trzišnom logikom mainstreama (koja sve intenzivnije posljednjih godina dovodi do uniformnosti europskog kazališnog pejsaža). Unutar tog konteksta, progovorit ćemo i o poziciji hrvatskog kazališta u Europi. Tri grupe iz Danske (Hotel proforma, Von Heiduck, Cantabile 2) potvrđuju teatar te zemlje kao jedan od najzanimijivijih u Europi, kao mjesto radikalnih izazova i nevjerojatne energije. U istom smjeru, hrvatska se selekcija, zgrožena estetskom devastacijom hrvatskih kazališnih institucija, bavi rubnim pojavama, od društvenog ruba oko kojeg se službena kulturna politika nije nikada posebno brinula, a koji opstaje zahvaljujući vlastitoj energiji i upornosti (Kugla, Montažstroj) do rubnih teatarskih pojava, performansa na granici kazališta (Kipke, Dančuo, Gotovac, Novoselić). S druge strane, Eurokaz će otići u posjet Histrionima i Akademiji dramskih umjetnosti. U tome luku, od ruba do institucije, ispitujemo mogućnosti nalaženja hrvatskog kazališnog identiteta. 

Slovenija je i dalje prisutna u programu kao zemlja koja je postala kazališnom činjenicom u Europi. 

Okrugli stol na temu post-mainstreama želi identificirati nove kazališne jezike koje prodiru sa ruba Europe i u širem kontekstu iz ne-europskih kultura.

Mjesec dana prije početka Eurokaza, bačene su rakete na centar Zagreba. Usprkos tome, svi pozvani umjetnici, dolaze. Program je u znaku francuskog teatra (nova generacija francuskih redatelja Nordey i Pesenti, pridružuju se Tanguyu koji je gostovao 1992). Okrugli stol na temu ikonoklastičkog teatra razIaže problem destrukcije slike, slike kao ideološkog označitelja. Nakon dominacije vizualnog kazališta osamdesetih, nekolicina umjetnika odustaje od spektakularnosti izvedbe i vraća se osnovnom kazališnom materijalu: glumcu i tekstu kako bi istražila strukture koje prethode kodovima oslobađajući na taj način imaginaciju. Uz Pesentija i Brezovca, tu se spominju i stari gosti Eurokaza: Socìetas Raffaello Sanzio, Bak-Truppen, Ivan Stanev.

Uz dio programa kojim predstavljamo autorske ličnosti (Achim Freyer), tu je i bogat hrvatski program kojeg je izbor vođen organizacijskim i produkcijskim principom. Najbolje predstave te zagrebačke sezone nastale su u produkciji nezavisnih grupa i agencija, izvan (i usuprot) repertoarne politike kazaIišnih kuća. Dvodnevna tribina pokušat će definirati zajedničke interese i strategiju nezavisnih producenata kako bi se na kraju osnovaIa njihova udruga po ugledu na slične organizacije koje su se pokazaIe djelotvornima u drugim zemljama. 
Eurokaz se na poziv opet jednog od direktora ZeKaeMa (direktori se u toj kući mijenjaju čudesnom brzinom), vraća tom kazalistu, ali ne zadugo.

Deseti Eurokaz zatvara jedan programski ciklus. Unutar tog ciklusa, koji se ponajprije zanimao europskim iskustvom, predstavili smo umjetnike reprezentativne za glavna kazališna strujanja osamdesetih, umjetnike koji su danas postigli punu afirmaciju i pokazali se smjerodatnima za nove generacije redatelja i koreografa. Prisutnošću Roberta Wilsona i Jana Fabrea ukazali smo na povijesne korijene novog europskog kazališta i ujedno na njegove najviše domete.

Uz njih, pokazujemo koji nas smjerovi zanimaju u budućnosti: dvije u Europi potpuno nepoznate grupe koje prvi put gostuju izvan svoje domovine Japana: Gekidan Kaitaisha i Op. Eklekt nalaze svoj kontekst unutar koncepta post-mainstreama kojem ćemo od sada posvećivati puno više pažnje. Ostali dio programa reprezentativan je za mnogobrojne estetske pravce kojima se do sada Eurokaz bavio, od ikonoklazma (Goat Island) plesnog kazališta (Artus, Philipe Decoufle) do popularnih spektakla na otvorenom (Plasticiens Volants). 

Nastavlja se Eurokazova selidba od jedne do druge institucije. Ove i slijedeće godine gostoprimstvo nam je pružio Centar za dramsku umjetnost.  

Glavna tema je tijelo, tijelo u svom fenomenološkom nesemantičkom ostatku; njegova energija i želja kao materijali umjetničkog stvaranja. Fluksevi želje kao proizvođači proizvodnje (a ne slika ili iskaza) prvi su korak prema ne-ideološkom teatru, njegovu nastojanju da se oslobodi kodova i dekodiranja, "ontološke psihoze" bilo koje vrste. Tijelo je zahvaćeno u širokom luku od primarnog iskustva body arta do sofisticiranih oblika kojima se izražava orijentalni eros.

Glavnu grupaciju unutar ove teme čini nekolicina, najvećim dijelom američkih umjetnika, okupljenih oko pokreta modernih primitivaca, koji se, povijesno gledajući, nastavljaju na tradiciju body arta šezdesetih i sedamdesetih. Neposredovan, direktan odnos prema unutrašnjem prostoru bića preko vlastite krvi ili osjetila boli (simulacije ne može biti) otvara gotovo artaudovske perspektive i možda je izranjavano tijelo danas još jedini teritorij koji je zadržao doslovnu vezu s artaudovskim hijeroglifom stvarnosti. 

Ron Athey, Franko B, Lawrence Steiger, Orlan, prethodne godine Stelarc, koriste tijelo kao umjetnički materijal u situacijama visokog rizika, a Annie Sprinkle prenosi doslovnost pornografije u performance-art prijeteći mitu o simboličkoj formi i estetskoj distanci umjetnosti. Nemogućnost primjene uobičajenih semantičkih kategorija u interpretaciji takovih "predstava" ukazuje na kompleksnost, pritajenu subverzivnost i izazov etabliranim umjetničkim pričuvama (je li to uopće umjetnost, pitat će se neki). 

Doslovnošću onoga što se događa na sceni urušava se simbolički prostor; tijela postaju crne rupe u koje implodiraju simbolička značenja: Artaud je rekao: "Ja, Antonin Artaud, ja sam svoj sin, svoja majka, svoj otac i ja." 

Post scriptum: ovako koncipiran program gotovo je stajao Eurokaz njegova opstanka. Glavni financijer Eurokaza, Gradski ured za kulturu najavio je da ukida dotaciju. Nakon medijske halabuke, od te se nakane odustalo. Formirana je cenzorska komisija za pregled video-snimaka predstava koje se zovu na buduće Eurokaze kako bi se ocijenila njihova umjetnička podobnost. Koliko je nama poznato ta se komisija nije nikad sastala.

Ovogodišnje zanimanje za Aziju koja je, za razliku od Zapada izdržala tradiciju izvođenja svojih stoljećima starih kazališnih oblika koji zapanjuju suvremenog gledatelja svojim klasičnim modernitetom, logičan je nastavak Eurokazovih programskih polazišta.

Ali, ono najvažnije: tradicionalni teatar zemalja kao što su Japan, Indija, Indonezija, još nikada nije u svom izvornom obliku viđen Hrvatskoj te smo tako bili prikraćeni za jedno, na svjetskom nivou, nezaobilazno iskustvo. 

Antipsihologija, poništavanje subjektivnosti kodiranjem, minimaIistička stilizacija, "realistička ontologija", neki su od problema koje elaborira novi teatar Zapada, a koje su japanski nō i indijski kathakali dotaknuli još prije nekoliko stoljeća. 

Dovođenjem nōa, kathakalija, fascinantnih kodo bubnjeva, hrvatska će publika, iako a posteriori, moći pravilno arhivirati temelje začudnih poticaja viđenih na proteklim Eurokazima. Režija praznine (Pesenti, Jan Fabre), inzistiranje na pokrenutosti struktura koje daju neograničeni broj kombinacija (Rosas, Gekidan Kaitaisha, Brezovec), naglašena artificijelnost (Socìetas Raffaello Sanzio, Ivan Stanev), obredna strogost (Ron Athey, Alvaro Restrepo) samo su neki primjeri ponuđenih kazališnih jezika koje smo vidjeli u jedanaest godina postojanja Eurokaza, a koji pretpostavljaju realnost višega reda blisku japanskom nō-teatru i kodu ili indijskorn kathakaliju.

Hrvatska selekcija, bogatija nego ikad, pokazat će da se definitivno izdvojila jedna grupa kazališnih ljudi koji se mogu prepoznati na pozadini Eurokazovih standarda.

Te godine sa svjetskim teatrom komunicirali smo s dva uredska stola u jednoj prostoriji KIC-a. To će takoder trajati do promjene direktora (svaki novi direktor kao da ima potrebu uspostaviti svoju osobnost prvenstveno preko izbacivanja Eurokaza).

Na tragu zanimanja za ikonoklastički teatar, predstavljamo sada već drugu generaciju ikonoklasta u čijim se radovima mogu prepoznati stilske karakteristike koje ukazuju na formiranje specifičnog kazališnog pokreta. L&O Amsterdam, Forced Entertainment, Goat Island, Fanny & Alexander, slijedeće godine to će biti: Showcase Beat Le Mott, PME, Gob Squad, zadivljuju nebrigom oko uobičajenih kategorija "dobrog teatra" i nehajem pasivne teatralizacije. Iznova ćemo osluškivati zanimIjivost protoka vremena i razabirati, kako vele ideolozi Forced Entertainmenta: "nevidIjivi prostor između Iika i izvodača". U većini predstava gluma izostaje, naprosto se biva na sceni. Ne plašeći se potrošenih znakova, nemarnog dekora i eliptičnih smjerova izvođaci se, naročitošću svojih scenskih postavljanja, poigravaju gledateljevim očekivanjima i običajima njegove percepcije, a odustajanjem od vizualnih raspona zaboravljaju i na zakone tržišne potrošnje. I prijašnji su Eurokazi komentirali svoje programe sintagmama: bizarni spojevi, plemeniti diletantizam, trošenje vremena, režija praznine, što će reći: od prvih dana Eurokaz je pažnju posvećivao umjetničkoj samoživosti grupe umjetnika koji su po nimalo prijatnim rubovima dogovorenih protokola ukazivali na ideologijske pritiske ikoničkih naboja. U tom smislu ovogodišnji program podliježe eurokazovskom kontinuitetu, međutim, ove se godine prvi put radi o preformuliranju ikonoklastičkog heroizma prve faze na nivo stilskih karakterisitka koje ukazuju na promijenjeno shvaćanje položaja kazališta, na novu strukturu osjećaja (R. Williams), konačno, na publiku koja prepoznaje te umjetnike kao dio svog neposrednog životnog iskustva. Prostor pojma ikonoklazam doimlje se za tu osjećajnost, možda, prekratkim, prestrogim, gotovo strukovnim. Stvara se novi stilski fenomen kojemu će teorija morati doći blizu.

Nakon izbacivanja iz KIC-a, u nedostatku bilo kakvog prostora, Eurokaz se seli u stan direktorice. Kombinacija organizacije jednog svjetskog festivala s kuhanjem ručka, pokazat će se inspirativnom za niz kreativnih razmišljanja (npr. kako Hrvatsku, preko sustavne brige o vlastitom kazališnom potencijalu, uključiti u Europu).

Eurokaz , uz nastavak teme "druga generacija ikonoklasta", bavi se institucionalnim kazalištem te novim talijanskim kazalištem. Pokušaj ponovnog probijanja prema smislenim, sabranim, neravnodušnirn osnovama (nije li teatar već umoran od besadržajnosti) donosi predstave zabavljene transpozicijama klasičnih tekstova i tema. Vidjeli smo nesvakidašnje interpretacije Pirandella, PasoIinija, Romea i Julije, Otela; Nore, Orfeja.

Glavni temat problematizira pitanje: je li i pod koju cijenu moguća inovacija u veIikim kazališnim pogonima nacionalnih i repertoarnih teatara. Na primjeru Théậtre Gerard Philippe iz Pariza i direktora Stanislasa Nordeya, HNK iz Splita s predstavom Eurokazova "kućnog" redatelja Françoisa Pesentija i rumunjskog kazališta Nottara, te dvodnevnim simpozijem na tu temu, pokazujemo raspon problema: put do jakih i beskompromisnih koncepata je težak i za njega treba hrabrosti i Iukavosti posebnog tipa.

Drugi temat posvećen je grupama Fannu & Alexander, Motus i Teatrino Cladnestino koje bismo mogli nazvati i mladim talijanskim kazalištem. Sve tri grupe rade na rubovima nostalgije potrošenih stilova i gotovo da svaku mitološku matricu uspijevaju prebaciti u stilsku dosjetku. Generacija je to koja autohtonom estetikom postavlja talijanski teatar u dominantan smjer europskog interesa.

Što se hrvatske seIekcije tiče, ona ove godine izostaje kao nikada do sada. Novi hrvatski teatar okupljen na 12. Eurokazu 1998. godine kao da se u međuvremenu dao zavesti mirnijim perspektivama. Danas, nakon samo dvije godine, prestaje biti zbir zakonomjernih neočekivanosti (Mejerhold) ostavljajući nas u dojmu da se njegova relevantna proizvodnja može festivalski sabrati tek svakih nekoliko godina. Stoga smo ovoga puta prepustili prostor FAKI-ju, Festivalu alternativnog kazališnog izričaja, koji je predstavio, po vlastitom izboru, najbolja ostvarenja alternativne scene.

Petnaesti je rođendan Eurokaza. Uz pomalo revijalni progarn raznovrsnih kazališnih i plesnih delicija (François Verret, Julian Tabakov, De Daders, Let 3, te nezaobilazni Brezovec i Bartol), festival otvaraju i zatvaraju dvije legendarne kazališne institucije iz Berlina i Hamburga koje su prethodne godine proživjele kontroverznu smjenu generacija koja je dobrano uzdrmala njemačku kazališnu javnost. Schaubcühne am Lehniner Platz i Deutsches Schauspielhaus u Hamburgu na neki način nastavljaju našu temu inovacije u institucijama: s jedne strane, u jednom od tehnički najbolje opremljenih teatara u Europi s respektabilnim nasljedstvom velikih imena (Peter Stein, Luc Bondy, K. M. Grüber) useljavaju se dvije grupe sa rubnih prostora Berlina, jedna kazališna i jedna plesna (Sasha Waltz). S druge strane, u Hamburgu na scenu konzervativnog dramskog teatra stupa estetika ikonoklasta.

Jérȏme Bel aranžira glumačke prvake Sprachtheatera u plemenito diletantske postave u kojima oni ništa ne glume već naprosto "bivaju" na sceni. Predstavu koja je u Hamburgu imala vrlo kontroverzan prijem Eurokazova je publika dočekala s oduševljenjem. Izgleda da smo u našoj sredini ipak napravili neke pomake u percepciji novog kazališta, pomake na kojima bi nam i Nijemci mogli pozavidjeti.

"The show must go on!" poručili su nam Hamburžani sa scene HNK.

Petnaest godina Eurokaza je za nama. Mnogo toga prizvano je u sjećanje prvim izdanjem Eurøkazove biblioteke posvećenim festivalskoj obljetnici [veliko hvala uredniku Branku Matanu i producentici Korneliji Čović čijem trudu mogu zahvaliti da je knjiga ugledala svjetlo dana]. Nadam se, zanimljivo štivo uskraćeno taštini i samozadovoljstvu, pomalo samoironično i dekonstruktivistički posloženo.

Nakon što smo se uredno pospremili u knjigu ili, kako bi rekao Nikola Šop ušavši u se, sobom se zatvorih, ima u nama koji se brinemo oko Eurøkaza nešto od volje novog otpočinjanja; ta se volja osmjehuje s promijenjena lica Eurøkazova plakata, ali je nova i potreba da se konstanti žestokog, beskompromisnog teatra približimo iz obzora mudrosti njegove sjene.

[Usuprot Brechtu kojemu je za užitak otpočinjanja, kako tvrdi jedna njegova pjesma, nužno jako svjetlo reflektora.].

Novo otpčinjanje vidljivo je, dakle, u izboru predstava iz marketinški nekomunikativnih zemalja [Nigerija, Zelenortski Otoci, Libanon, Južnoafrička Republika] koje se nikada i nikako ne uspijevaju prilagoditi prenemažućem ukusu svjetskih festivala; kazalište u sjeni, kazalište osamljenosti, ali kazalište sa zrncem prevratničke mudrosti i globalizacijske pismenosti.

Netko će u tome prepoznati naš stari koncept post mainstreama i priključit će mu, vesele konceptualnosti radi, i sjenoviti govor francuskog Woyzecka i engleskog Stan’s Caféa.

I dvije flamanske predstave ovogodišnjeg festivala govorom usporedbi pristupaju novom otpočinjanju:

Vračajući se tamo odakle smo davnih osamdesetih, za prvih Eurøkaza, počeli, podupirući genijalnu, strogu nestrpljivost flamanskog vala, danas tamo zatječemo mir dječjeg pogleda [üBUNG Josse de Pauwa] i umirujuću mudrost [palmine] sjene [Geluk Hans Hof Ensemblea].

Uopće, ima neke mirne poezije čudnih paradoksa u ovogodišnjem Eurøkazu: Kentridgeov Johannesburg pojavljuje se kao refleksija Trsta i Srednje Europe, umjetnici Zelenortskih Otoka najradije bi pobjegli s mjesta na kojem bi umjetnici Geluka odahnuli, a de Pauwova djeca stare najbrže na svijetu.

Brezovčev Meštar je, parafrazirajući Marina Blaževića, ikonoklazam ikonoklazma, Clandestinova Ilijada uvjerava nas u pojam bez slike, nešto poput Benjaminovog bezintencionalnog bitka, Walid Ra’ad, po Borgesovim tragovima, izmišlja novu okrutnu realnost kao da ova sadašnja u kojoj ovaj libanonski umjetnik sudjeluje i sama nije dovoljno okrutna, gluhonijemi Woyzeck najekspresivnije govori, a Pristaš bi da teatar funkcionira bez ideja i bez strasti.

Idemo dalje ....

Postoje neki kazališni fenomeni koje pretenciozna kritičarska topografija klasificira po rubovima ne usuđujući se priznati da i tzv. popularne forme mogu biti inovativne, da one nisu kraj krajeva u lancu estetičkih provokacija i obnovitelja estetskih normi, da postoje naglasci promjene u svakom dijelu toga lanca.

Iako se o cirkusu govori ozbiljno samo u sustavu emotivnih relacija ili degradacija (s nekim i nečijim životom), a njegova estetička nedostatnost proizlazi iz odsutnosti ili barem nepreglednosti složenih kategorija smisla i značenja, upravo danas, taj teatar čistih ikoničkih znakova, kako bi rekao Kott, upravo smirenošću te odsutnosti i te nepreglednosti, na ontologijskoj, ali u posljednjih desetak godina i na socijalnoj, komunikacijskoj razini (kao novi cirkus) preuzima sve važnije mjesto unutar respektabilnih kazališnih temata, zadržavajući istodobno atraktivnost i pristupačnost.

Novi cirkus pokazuje ljudsku želju, slavi energiju energije i neintencionalnu odluku, to nije cirkus kojemu su njegove vještine neko sredstvo zaborava, potpora ili sugestija za prevladavanje Smrti nagona i boli.

Eurokaz 2003 bit će dijelom posvećen fenomenu novoga cirkusa koji se na kazališnim marginama razvijao usporedno s pravcima novog kazališta od početka osamdesetih. Novi cirkus hibridna je forma koja se koristi cirkuskim tehnikama ne samo da bi u nizanju cirkuskih točaka pokazala vještine izvođača u situacijama visokog rizika nego ravnopravno uključuje elemente teatralizacije, kazališnu dramaturgiju u kojoj predstavljači ulaze u dijalog s redateljem ili koreografom, u kojoj postoje likovi, priča i dodiri raznolikih izvedbenih disciplina koje pridonose autentičnom i atraktivnom umjetničkom doživljaju.

Veliku ulogu u razvoju novog cirkusa odigrale su škole koje su se prije dvadesetak godina počele otvarati, ponajviše u Francuskoj, gdje sa studentima rade priznati redatelji i koreografi poput Josepha Nadja, Philippea Decoufléa, Franceske Lattuade, Françoisa Verreta, koji se u velikoj mjeri u vlastitim predstavama koriste cirkuskim tehnikama. U konfliktu s tradicijom, odbijajući komercijalizaciju, novi cirkus postao je ravnopravnim sudionikom kazališnih zbivanja u Europi, a u posljednjih nekoliko godina i u Australiji.

Ove ćemo godine vidjeti dva vrhunska primjera novog australskog cirkusa, a sljedeće godine temat će se nastaviti s nekoliko francuskih družina, među kojima je Joseph Nadj, a nadamo se da ćemo uspjeti i oko svjetski najveće atrakcije Arts Sauts, koja bi trebala doći sa svojim najnovijim vrtoglavim spektaklom.

Prvi put na Eurokazu, ali s ponosom ističemo i među malobrojnima u svijetu, hrvatska će publika imati priliku vidjeti jedno svjetski rijetko kazališno iskustvo: inovativni angažirani kineski teatar. Kina je zemlja velikih ekonomskih mijena, ali njezina je kultura i umjetnost zauzdana tradicijom, diktatom odustale, neodgovorne forme, a u posljednje vrijeme i preparirana zavodljivim ponudama europskog alternativnog mainstreama koji pošalje uzorak, a proizvod se pod zaštitom kineske vlasti izvozi putem međudržavnih sporazuma.

Gotovo da bih se usudila reći: predstava Izvješće o rađanju pekinškoga Living Dance Studija prvi je primjer realističke procedure, herojski procjep angažiranosti u socrealističkom idealizmu kineske umjetničke norme, pa kao i svaka anomalija nema potporu svog kulturnog prostora. Predstave Living Dance Studija toliko zaokupljene kineskom stvarnošću produciraju se u inozemstvu, a i gledati se mogu jedino tamo (gdje prag neposrednog udara blijedi), a kad će u Kini, ne zna se.

Ostali dio programa vraća nas našim starim znancima, umjetnicima koje Eurokaz prati od njihovih radikalnih početaka i koji sada, na pragu pune umjetničke afirmacije, koristeći se staloženim i autoritarnim govorom, ulaze u grandiozne zamahe bizarnih kombinacija, na razminiranom polju nepovratnih rizika.

I dok je u slučaju kineskih umjetnika mukotrpno probijanje kroz zamke institucionalnih zahjeva nužnost, našoj publici već poznati umjetnički kolektiv, njemačka grupa Showcase Beat Le Mot izabrala je takav sraz dobrovoljno, kao neku vrstu umjetničkog izazova.

Njihov cool pop suočio se s glumcima Narodnog teatra iz Bitole, jednim od najboljih ansambala u ovom dijelu Europe, i njihovom anarhičnom energijom. Rezultat toga spoja impresivan je repertoarni eksces koji bih poželjela svakoj hrvatskoj kazališnoj instituciji.

Autorski duo Bobo Jelčić i Nataša Rajković prvi put rade u stranom jeziku s ansamblom jednog od najcjenjenijih njemačkih kazališta SchauspielHannover pokazujući da paket njihovih metoda nadilazi govorne barijere, a grupa Motus, jedna od najistaknutijih u korpusu talijanskog, trenutno najživljeg europskog kazališta, koje Eurokaz kontinuirano prati već više godina, u svom duološkom projektu Dvokrevetne sobe i Splendid osmišljava velebno interdisciplinarno istraživanje koje miješa individualno i intimno s kolektivom i vanjskim svijetom.

Hrvatskoj se selekciji nakon 1998. ponovno dalo značajnog prostora. Svi su tu za koje znamo da bi odavno trebali biti tu, ali i oni koji su već odavno trebali biti tamo.

Tako je kako je, sve iz početka: moramo ponovno potvrđivati Eurokazov smjer, njegovo mjesto i značenje. Ovogodišnji Eurokaz morat će podsjetiti na neke njemu važne grupe koje su vrhunski dosezi europskog kazališta danas, a vrtoglav su kontinuitet snažnih ideja začele upravo na Eurokazu. Njih je Eurokaz svojedobno među prvima prepoznao i uporno promovirao nezainteresiranoj ili narogušenoj prosječnosti usprkos.

Grupe La Fura dels Baus i Soc. Raffaello Sanzio u tom su smislu primjerne umjetničke pojave koje su svojedobno protresle europsko kazalište, a danas su, možemo tako reći, razinom produkcijskih uvjeta, stigle do sama vrha ne umanjujući dotok radikalnosti, zrelo baratajući najrazličitijim scenskim mehanizmima, tehnologijama i uporabama.

Soc. Raffaello Sanzio ciklusom Tragedija Endogonidia, čijih se jedanaest epizoda producira i izvodi u deset najvećih europskih središta, rastvara u najvećem mogućem stilskom i organizacijskom formatu jedan od temeljnih problema suvremene kulture: krizu tragedijske svijesti.

Umjetnička jezgra La Fure dels Baus, nakon "specijalizacije" u raznim svetkovinama otvaranja Olimpijskih igara i sličnih manifestacija velikih brojki, danas se zabavlja postavljajući operne spektakle na prestižnim festivalima poput Salzburga, ali ne zaostaju ni sa svojim diskurzivnim postignućima. XXX predstava je presudnih političkih i društvenih zahtjeva, ali se lako dade prekodirati i čitati kao izgovor za interaktivnu pseudopornografsku igru u kojoj publika, prema vlastitu izboru, slijedi pogodnosti desadovskih i La Furinih izazova.

Interaktivan odnos s publikom okosnica je i produkcije njemačkoga koreografa Felixa Ruckerta. Publika, zavezanih očiju, prolazi kroz tri stupnja zavođenja i prepušta se izravnoj manipulaciji od strane članova grupe, pretvarajući se u izvođaće koji sami ekonomiziraju unutrašnjim zadovoljstvom.

I u predstavi slovenske grupe Via negativa publika će biti interaktivno zauzeta: određuje izvođaćima redoslijed i kvalitet uporabe hrane pa tako, u najboljoj tradiciji Greenawaya i Bunuela, nastaje sjajan scenski komentar hranidbene shizofrenije modernog društva. I druga dva projekta grupe Via negativa govore svježinom nenadanom za slovenski teatar, nakon dugih godina krize i epigonskog odnosa prema zapadnoeuropskom novoteatarskom mainstreamu (osobito plesnom).

Predstava grupe Lucky Pierre iz Chicaga računa s negativnim interaktivitetom; publika se neprestano održava u stanju iščekivanja, računa sa na njezinu konzumentsku nestrpljivost. Predstava je to o trošenju vremena, na ikonoklastičkoj razmeđi plemenita diletantizma i poticaja u stilu Goat Islanda; svjedoči o vrlo aktivnoj američkoj performerskoj sceni, koja se, ne bez ironije, pokušava osloboditi novopridošle teorijske zagušenosti.

Francuska Compagnie 111 nastavlja našu temu novoga cirkusa, koju su prošle godine svi sa zadovoljstvom prihvatili. Kao i u prošlogodišnjim australskim predstavama, riječ "cirkus" u slučaju 111 može samo uvjetno uporabiti; iako izvođači majstorski vladaju akrobatskim tehnikama i cirkuskim vještinama, sama predstava strukturirana je kao gusta sanjarija nedefiniranih žanrovskih odrednica.

Kim Itoh, kojeg uspoređuju sa još jednim Eurokazovim znancem iz davne prošlosti - Saburom Teshigawarom, istinska je zvijezda suvremenog Japana, vodeća figura japanske post-butoh generacije koja u shizoaktivnom odnosu prema diktatu tradicije pronalazi iznenađujuće proizvodne učinke.

I, na kraju, sazrjelo je vrijeme da dođe do ljubazna susreta Eurokaza i zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Na ADU se već nekoliko godina događaju stidljivi pomaci prema budućnosti hrvatskog teatra, a do te budućnosti je Eurokazu najviše stalo. Razgovori, predavanja, susreti otkrit će nam možda prenaglašenu napetost, epidemiju ikonoklastičkih rješenja u radovima Akademijinih đaka, ali i učiteljsku čežnju prema slobodnijoj uporabi tradicionalnih didaktičkih zadanosti.

Eurokaz će se u devetnaestom izdanju baviti inovacijom u prostoru kazališnoga konzervativizma.

Kretat će se, dakle, onim metodološkim tragom, koristit će se sličnim pretpostavkama kao u prošlogodišnjem istraživanju novog cirkusa: inovacije su moguće i u onim žanrovima koji se zasnivaju na nepovredljivosti svojih svjetonazora. Dok bi za inovativno, avangardno kazalište vrijedio aksiom da se u procesu rušenja ustaljenih svjetonazora ruše nužno i strukture mišljenja te forme i umjetnički postupci koji taj svjetonazor podupiru i razvrstavaju, za kazališni konzervativizam pretpostavka tog procesa djeluje intrigantno.

Pa ako se u sociološkom smislu koristimo terminom konzervativna revolucija, pokušat ćemo istražiti da li je nešto takvo moguće u polju teatra.

Kazališni konzervativizam računa na nepovredivost mitološke matrice, netragedijski, dakle, endemski redukcionizam, na moralnu horizontalnu pokrivenost (po potrebi i na horizontalnu homogenizaciju) i na obitelj te teleološku hijerarhiju kao vertikale.

Eurokaz 05 otvorit će se tako predstavama koje računaju na ulogu neposredne društvene okoline, bilo u tematskom bilo u gradbenom smislu. Tu okolinu mogli bismo nazvati i širokim pojmom susjedstvo; od tematiziranja bliske svakodnevnice koja poništava utopijske obzore i patos proboja, kritiku zamjenjuje odgodom, do socijalnih poticaja koji prethode radu sa neprivilegiranim skupinama.

Eurokaz 05 ponudit će nam neku drukčiju društvenu i izvedbenu energiju koja razmiče granice bešćutna kazališnog profesionalizma i sužava naš društveni bitak na dojmljive prizore razmjene ljudskog materijala koji može ponovno, nakon duga neurotičnog niza, zapanjiti kao psihotički zamašnjak umjetničkoga stvaranja i njegove inovacije.

Gostima iz inozemstva koji u tom kontekstu sabiru energiju ulice (Bruno Beltrao, Abou Lagraa), raspiruju prisluškivanje kolektiviteta (Arne Sierens, Emma Dante, Fratelli Mancuso) ili premontiravaju mitologeme (DJ Spooky, Béla Pintér) pridružit će se i dva rijetka hrvatska primjera uporabe susjedstva: Zahtilin Labin Art Express i Čokrićev Šušur Bol sa Brača.

I dvije preostale inozemne predstave, ona američke skupine Goat Island i solo Anne Terese De Kersmaeker presudno su društveno određene. Psihotički zamašnjak u terapeutskoj praksi teatra Goat Island iskušava već dugi niz godina, a Anna Teresa sjajnim lomom nostalgije i angažmana uspostavlja, budimo u to sigurni, novu izvedbenu hrabrost u svjetskim razmjerima.

I, na kraju, kad smo već kod hrabrosti, predstava mlade zagrebačke skupine Kombinirane operacije, ne samo u hrvatskim okvirima, prati proboj u smjeru povećane odgovornosti formi i pomaže da ovogodišnji Eurokaz, kao rijetko kad, postigne punu sabranost i filigransku ulančanost svog izbora.

Eurokaz se ove godine ponosi sa svojih dvadeset godina. Prigoda je to za podsjećanje na protekla postignuća ali i odličan trenutak za započinjanje novih. Proteklim postignućima će se baviti knjiga koju izdajemo na engleskom jeziku; novo i svrsishodnije otkrit će se u programskim smjerovima, možda s (uvredljivo) nedovoljno pretpostavljenoga glamura, no to je i bila (pomalo prkosna) namjera dvadesetogodišnjice: postaviti se svečano, a govoriti mudro o skromnim i dalekosežnim odlukama. 

Priključiti se sveopćoj, sada već politički zasitnoj, navici slavlja i zaborava, makar i u duhovitom odmaku, nekako nam nije išlo. Mi smo od samih početaka navijali za slabljenje logocentričkih moći, ali sad smo im spremni, sasvim viteški, podmetnuti nogu.
I prostor teatra kojim se Eurokaz ove godine namjerava baviti, a koji ima snažnu društvenu pretpostavku, vrlo je samozatajan, medijima i feštama nesklon - teatar intime. 
Predstave Johna Jaspersa, Saše Božića, Béle Pintéra, Bojana Jablanoveca, Borisa Bakala, Branka Brezoveca zabavljaju se različitim aspektima intime kao stilskog postupka, no svi su zajedno usmjereni ka prostoru izoštrenog pogleda, nijemih zaključaka minimalne estetičke i moralne posredovanosti, usuprot psihodeličnim, oksimoronskim (intimom dohvaćati pojmovnik slobode) učincima intime u teatru šezdesetih i sedamdesetih. Kako bi rekao Yeats: “Kad su duboko uzbuđeni, oni šutke promatraju vatru u kaminu.”

Krenimo sada ka dalekosežnim odlukama. Nakon dvadeset godina, Eurokaz se odlučuje više bavitiprodukcijom i koprodukcijom negoli prezentacijom. Nije to samo posljedica činjenice da informacijska razina hrvatske kazališne javnosti dolazi do svog paroksizma, postajući malo-pomalo zasićena otopina, a da nam je praksa teatra među najzaostalijima u Europi, nego i da se skratila uporabna vrijednost snažnih, određujućih kazališnih koncepata. Želimo li umrežavanje hrvatskog teatra s ozbiljno žarećom svjetskom kazališnom jezgrom, vrijeme je da zamijenimo iskaz: “Znam za to” sa “Kušao sam to”. Rad na iskušavanju već je kreacija, ali kako će to ići u prostoru koji je još uvijek na lirskim katetama reinhardtovskog teatra i gdje se gotovo nikada nitko nije usudio poskliznuti po njegovoj epskoj hipotenuzi? Recimo otvoreno, ići će teško ali ne i uzaludno; možda neuvjerljivo, ali prisebno. 

Uostalom, ako takvoj promjeni smjera treba alibi, on je već tu preko puta: Wiener Festwochen, Münchener Biennale, MESS; o Avignonu, Rimu, Parizu, Bruxellesu da ne govorimo.

Eurokaz će ove godine krenuti sa četiri produkcije a peta je upitna, budući da su nesporazumi oko produkcija s jednim od glavnih financijera toliki da nije jasno radi li se o njihovim negativnim odlukama i razumljivom strahu od nepoznatog i ambicioznog ili je riječ o iracionalnom nesnalaženju, mrzovolji i samovolji.

Produkcije, kažimo otvoreno, djeluju svojom financijskom skromnošću, ali nastaju u lijepoj međuinstitucionalnoj atmosferi s Teatrom &td koji je pokazao izuzetno razumijevanje za naše namjere (kao i mi, uostalom, za njihove), Akademijom dramske umjetnosti (što nas, s obzirom na duge godine njene ignorancije spram nas, neobično raduje), Operom zagrebačkog HNK (što pokazuje da za budućnost i najvišu ozbiljnost naših projekata postoji temeljni kulturni interes) te s inozemnim partnerima poput ljubljanskog festivala EX PONTO i budimpeštanskog Pintér Béla eś Társulata.

Estetički razlozi za pojedine produkcije razlikuju se. 

Dvije nastaju u suradnji sa slovenskim umjetnicima. Bojan Jablanovec i njegova Via Negativa ukazuju na nove prodore slovenskog teatra, nakon gotovo desetljeća stagnacije. I opet, kao u slučaju generacije Živadinova i Taufera, upravo Eurokaz prvi prepoznaje njihovu posebnost (po prvom gostovanju na 18. Eurokazu uslijedio je nastup na Venecijanskom Bijenalu).

Niko Goršič veliki je redatelj-animator i ne treba sumnjati u izvrsnost njegovog projekta koji će predstaviti u nas potpuno nepoznato, a veliko ime suvremene slovenske dramatike Daneta Zajca, ali nas najviše raduje koga je sve pokrenuo i upregnuo u njega - od legendarne Vlaste Delimar, preko šokantnih slika Gorana Bertoka do čitavih odsjeka sa zagrebačke ADU.

Eurokaz je mladom Saši Božiću pomogao pomaknuti izuzetan redateljski ispit u precizan kazališni sklop, a koprodukcija s kazalištem Béle Pintéra na žustre hrvatske teme trebala bi svojim lukavim dramskim prijevojima ukazati da nas zanimaju  vrhunski, inteligentni komunikacijski dosezi.

I iako se, dok ovo pišem, još ne predajemo, Milko Valent, jedan od najplodnijih i najtalentiranijih hrvatskih pisaca, ostat će nažalost nepročitano ime u hrvatskom teatru. Njegov, za Eurokaz posebno pisan tekst Mala klaonica nježnosti, koji je trebao režirati njemačko-hrvatski redatelj Nick Đurić, uz glazbu Hladnog piva i u koprodukciji s Tvornicom, kulturne strukture ovog grada, bojeći se valjda naleta slobode kojeg otvara Valentov svjetonazor, ne žele scenski podržati.

I konačno, kakav je to festival koji gostovanje Burgtheatera spominje tek pri kraju! Burgtheater u Zagrebu kulturni je događaj najvišega ranga! Tome se naprosto mora prisustvovati, ali Eurokaz tu očekuje dobitak za malobrojni talon urotničke kazališne suvremenosti. Žestina i gnjev Burgtheaterove predstave u režiji markantnoga Nicolasa Stemmanna morala bi nas upozoriti da je došlo vrijeme da prestanemo promišljati nacionalno kazalište kao relikt odsanjane stvarnosti.

Tu su još i tri vrhunska gostovanja: veliko ime svjetskog plesa i performansa John Jasperse s predstavom koja reorganizira gledateljsku percepciju; talijansko-makedonski Timon Atenjanin, Brezovčev redateljski filigran izuzetne energije, pokretne topografije i potpuno zapanjujućih vizura; i na kraju ipak slavlje - poslastica za paralelne ljubitelje nogometa i plesa, spektakl Maracanãbrazilske koreografkinje Deborah Colker.

Prošle je godine Eurokaz proslavio dvadeseti rođendan i započeo rad na novim programskim premisama, posebno vezanima s aktivnostima produkcije i koprodukcije. Četiri prošlogodišnje predstave, nastale kao koprodukcije Eurokaza s hrvatskim, slovenskim i mađarskim umjetnicima i ustanovama, gostovale su u međuvremenu na kazališno relevantnim mjestima, igraju uspješno i dalje, utvrđuju poziciju Eurokaza kao novoga produkcijskog partnera u međunarodnom kontekstu.

Ove godine cijeli je festival u znaku Eurokazovih projekata, koji su čvrsto dramaturški skupljeni oko jedne teme: ostavštine Josipa Broza Tita. Tito, jasno, nije samo biografija, bio je to - htjeli mi to ili ne - program, možda prije - kopija programa u nizu ishitrenih odluka, stil života i ideologija stila s brojnim željenim i neželjenim posljedicama i pritiscima, i, uljepšano rečeno, s mnoštvom unutarnjih prijepora. O Titu se može govoriti ovako i onako, ali da ga se ne može izostaviti iz sfere promišljanja i simbolizacije mišljenja, pa time i iz kazališta, čini nam se neospornim.

O razlozima i strukturi projekta nazvana Tito - četvrti put pišu Branko Brezovec, dramaturg projekta, i Ivo Banac, stručni savjetnik. Da tema nije nevažna na europskoj razini, govori i činjenica da projekt sufinanciraju europski fondovi, program EU Culture 2000. Surađujemo i produciramo s hrvatskim, njemačkim, slovenskim, talijanskim, makedonskim, cronogorskim i ruskim kazalištima i festivalima. Riječ je o produkcijskom monstrumu koji se priprema već tri godine, a u njemu sudjeluje oko stotinu umjetnika iz raznih zemalja.

Dvije predstave Weddings and Trials (W&T) i Tito, stanoviti dijagrami čežnje, imale su premijere u ožujku ove godine u Makedoniji, jedna je pritom uzrokovala i ostavku makedonskoga ministra kulture, o tome se dosta pisalo. Neke predstave imale su premijeru u hamburškom Kampnagelu neposredno prije Eurokaza, dok će praizvedba hrvatskih epizoda biti na Eurokazu. Spektakularna montaža svih predstava festivala u novu peripatetičku cjelinu okrunit će ovogodišnji program, koji će se u raznim varijantama ponoviti ujesen na slovenskom festivalu Ex Ponto i makedonskom MOT-u.

Tito - četvrti put kao nadnaslov cijeloga projekta usmjeruje pozornost na neideološki, na umjetničkim pretpostavkama zasnovan pristup temi. Četvrti put, kao filmska klapna, kao četvrti pokušaj, umjetnički put koji nas odbacuje dalje od onoga političkog Titova trećeg puta, između kapitalizma i komunizma, između Istoka i Zapada.

Tito i njegovo doba, u kojem je odrastala jedna generacija, između ostalih i sudionika ovoga projekta, koja ne želi prihvatiti šutnju, zaborav i totalitarno obračunavanje.

Prošle smo se godine bavili politikom, i ona nama, ove smo godine bliži zaboravu politike možda više nego ikad. Prošle smo se godine upirali uspostaviti relaciju s Titom, ove je godine Bush prisutniji nego što bismo poželjeli.Američka scena je na Eurokazu 2008 zastupljena kroz različite žanrove i na sinkronijski način daje presjek kroz neuralgično tkivo dviju generacija.

Amerikom se sustavno nismo bavili još od one davne 1988. godine koja je bila posvećena tehnološkom teatru Zapadne obale SAD-a. Jednostavni toponimijski modeli, urbani rituali tehnološkog nasilja, udari hotimične banalnosti, inzistiranje na materijalnosti izvedbe, bile su neke od karakteristika prikazanih predstava koje su ražestile hrvatski establishment koji je u njima vidio samo simplifikaciju i američku bezbrižnost.

U te jednostavne modele udobno će se smjestiti desetljeće kasnije evropski kazališni prosjek, a hladni jezik tehnologije postat će mainstream globalnih razmjera.

Eurokaz ove godine dovodi ono što je te 1988. jedino nedostajalo, a to je The Wooster Group, umjetnički kolektiv koji je jedan od najznačajnijih toposa ne samo američkog teatra. The Wooster Group je početak dezideologizacije teatra, što ne znači da su mu oni smanjili društvenu važnost; teatar je izgubio livingovsku političku naivnost, ali je dobio na uvidu u političku neprozirnost.

Goat Island - drugo temeljno ime američkog teatra - dolazi na ovogodišnji Eurokaz s predstavom kojom će se ukinuti rad grupe. Eurokaz je među prvima prepoznao njihovu važnost i ponudio im komunikaciju sa razine ikonoklazma kojim smo se bavili sustavno nekoliko godina, pa će biti i među posljednjima koji će svjedočiti o njihovoj iznimnoj višegodišnjoj propulzivnosti. Goat Island je grupa s kojom se Eurokaz najbolje razumije, a našu zajedničku naklonost prema plemenitom diletantizmu preuzele su nove generacije ne samo američkih umjetnika (Lucky Pierre na Eurokazu 2004) već i hrvatskih novokazalištaraca.

I dok Woosteri svojim projektom Siromašno kazalište žele uspostaviti dijalog sa vlastitom prošlošću i svojim uzorima, članovi družine Goat Island odlučuju se za ukinuće kolektivnog rada u korist neke druge, osobnije, umjetničke budućnosti.

I sad dolazimo do kazališta u epohi bushovske Amerike sa svojim strategijama izlaza kojima žele teatru olabaviti reprezentacijsku pozadinu, pristajući na politički nehaj najvišeg stupnja, koji se može pribaviti zanimanjem za upotrebe artificijelnosti i ironije. Nature Theater of Oklahoma potpuno odustaje od tehnološkog razmjera spektakla; banalnoj svakodnevici podaruje epske dimenzije isključivo koncentracijom na glumca i njegov oslobođeni gestus.

Koncerti - performansi Cynthije Hopkins ne odriču se sentimentalnosti, nostalgičnih tonova, popularnih efekata. Njena narativna nonšalancija neke će dovesti u zabunu, ali lakoća poigravanja našim očekivanjima čini je zvijezdom velikog formata.

Hrvatski blok nastaje drugarskom suradnjom sa Teatrom &td i Kulturom promjene pod vodstvom Nataše Rajković. Zajedno produciramo tri predstave: polemički nastavak riječkih Glembajevih, Brezovčevu U agoniji koja će Krležu vratiti u neprekinuti niz ekspersionističkog duktusa, usuprot zlokobne podjele na kvantitativnu i kvalitativnu fazu.

Muzička citatomanija Nika Đurića uvest će nas u svijet one Hrvatskoj prilično nepoznate ravnoteže anarhije i cinizma koja gradi u rasponima neozbiljnosti, koja se zalaže za golu istinu, a koja, kako veli Sloterdijk, u načinu kako je iznesena, sadržava nešto neistinito.

I treća koprodukcija predstave studentice Anje Maksić, pravo je umijeće scenskog kontrapunkta, tako suvereno otvaranje teksta podsjeća na herojska vremena jednog Staneva, Jesuruna, Theatre du Radeau.

Kao što se američki blok sabire generacijski u sinhronijskom potezu, tako i hrvatski želi govoriti o razmeđi generacija. Nakon dugih godina muke, kao da se uspostavlja jedna nova generacija vrijednih mladih ljudi koja će, naravno, morati izdržati provjeru dužu od jedne predstave, ali koja već i ovim svojim 'ranim radovima' svjedoči o iznimnoj usmjerenosti kojoj hrvatska kazališna praksa stidljivo daje ruku. Sličnu situaciju nismo imali u hrvatskom teatru još od sabiranja gavellijanskog kartela.

Eurokaz je posljednjih godina predstavio mlade redatelje Sašu Božića, Anicu Tomić, a ove godine, uz izniman rad Anje Maksić, nudi na uvid radove diplomanata i pred-diplomanata režije zagrebačke ADU koji će u svojim predstavama-esejima polaziti od teorijskih i izvedbenih postulata Branka Gavelle, što, možemo biti sigurni, predstavlja temeljni hrvatski kazališni izazov i odbacivanje pokrova zaborava kojeg se rijetko tko praktično dotakao od Gavelline smrti.

Rad Branka Gavelle elaborirat će i ambiciozno zamišljena devetodnevna radionica sa mnoštvom neodgodivih upita u smjeru i iz smjera velikog redatelja, završit će, iz smjera neodgodive suvremenosti, kritički intoniranim simpozijumom.

I na kraju: veliki geografski luk odvest će nas od Amerike preko Europe i Indije, sve do Kine. Dvije predstave zaslužuju povišenu pozornost.

Po prvi puta u Hrvatskoj kazališna prezentacija sufi glazbe, u vrhunski režiranoj i vizualiziranoj izvedbi indijskih manganiyar glazbenika, bit će doživljaj prvog reda koji će nas podsjetiti na seriju Eurokazovih spektakularnih koncerata (japanski Kodo, afrički Tambours de Brazza).

I velika završnica sa koreografom svjetskog glasa Akramom Khanom koji po prvi puta surađuje sa Nacionalnim baletom iz Kine na iznimnom interkulturnom događaju.

Popratni program - razgovori, projekcije, koncerti, partyji - zaokružit će ovogodišnji Eurokaz na kojem ćete se, želja nam je, moći i dobro zabaviti. Veseli nas da ćemo u dijelu programa moći otovoriti za javnost naše nove prostore u Dežmanovom prolazu 3 gdje je Eurokaz, nakon dvije godine neizvjesnosti, konačno smjestio svoj ured, ali i pribavio mjesto koje ovogodišnjim festivalskim programom inauguriramo u permanentni centar za promišljanje kazališne inovacije u hrvatskom i međunarodnom kontekstu.

U Zagrebu je kazalište nestalo kao tema sa svih mjesta koja bi se po svojemu mandatu trebala njime baviti. Želja nam je putem javnih tribina, polemika, radionica, otvoriti prostor za hrabri kritički diskurs o kazalištu u ovome gradu a i šire, zaoštriti polemiku o pitanjima bitnim za kulturu i kazalište Hrvatske.

Dobrodošli u naše nove prostore!

Eurokaz se ove godine bavi odnosom teatra i smrti.

Da je smrt teatru najbliži rodni pojam, ali i da bez njihova suodnosa nijedan od tih pojmova nema potrebne dinamike ni akceleracije, jasno je na prvi pogled. Taj je odnos moguće svesti na niz komponenti i njezinih varijacija kao: smrt teatra, teatar smrti, mrtvački teatar, teatralizacija smrti, samrtni teatar i tako dalje.

Teatar nije uvjerljiv ukoliko ne živi na fonu svoje smrti. On je sada i ovdje, i to je njegova temeljna funkcija, upravo zato jer poznaje doseg svoje smrti.

Teatar s mišlju na vječnost, pa i na skromniju dugovječnost, nezanimljiv je i sam sa sobom u nesporazumu.

Kazalište se pojavilo sa sumnjom u kult mrtvih. Tragedija se rodila zamiranjem ritualne posvećenosti. Japanski no-teatar nastanjuju duhovi umrlih, Maeterlinckovi su likovi mrtvaci uzvišenih glasova, gotovo isto moglo bi se reći za Heinera Muellera. Jean Genet tvrdi da je kazalište dijalog s mrtvima i da su groblja pravo mjesto kazališta. Kantor djeluje u kazalištu smrti, Klaus Michael Grueber inscenira Sempruna na weimarskom groblju. Robert Wilson, Romeo Castellucci ne dopuštaju u svom teatru nijednu gestu životnosti.

I na koncu sve veći broj umjetnika presuđuje smrt teatralnosti.

Ta velika i, možemo reći, veoma ozbiljna tema, koja će u nekih sigurno izazvati i nelagodu, a u najblažem obliku melankoliju, doživjet će programski vrhunac u Eurokazovu dosad najvećem produkcijskom pothvatu, jedinstvenom umjetničkom i kulturološkom događaju koji se pripremao tri godine. Argentinski umjetnici Nicolas Varchausky i Eduardo Molinari, potpomognuti hrvatskim dramaturgom Sašom Božićem i suradnicima, osmislili su projekt Tertulia za zagrebačko groblje Mirogoj, mitsko mjesto na kojem se može promatrati sažimanje dostojanstva hrvatske prošlosti i povijesti, ali i razuzdanost taštine, od one anonimne do one koja određuje našu kolektivnu memoriju. Mogu li groblja biti nešto drugo doli scenografije boli? pitaju se umjetnici koji će nizom audio i vizualnih instalacija pokušati izmijeniti, barem za trenutak, simbolički prostor dijaloga s našim precima, i poraditi na labavljenju patetičnih distanci, a po uzoru na optimizam one Feuerbachove rečenice: Smrt je smrt smrti.

Simboličkim prostorima smrti bavi se i projekt Knjiga mrtvih jednog od osnivača legendarnoga Kugla glumišta Zlatka Burića Kiće, koji uskrsava slike jednog umrloga teatra obilježena ne samo svojim umjetničkim nestankom nego i preranom smrću nekih svojih članova. Kićo iz pozicije sadašnjosti otvara dijalog s estetikom koja je obilježila inovativnu kazališnu scenu sedamdesetih godina.

Generacijski bliska Kugla glumištu bila je i mađarska grupa Squat, dominantna na američkoj sceni ranih osamdesetih. Njezin osnivač Peter Halasz ostao je vjeran kazalištu doslovce do kraja života i, kad je saznao da boluje od raka, nedugo prije smrti, inscenirao je vlastiti pogreb s iznimnim, naravno, bizarnim smislom za teatralizaciju, koji ćemo, kao videorad, imati prilike vidjeti uz komentare njegova bliskog suradnika Laszla Najmanyija.

Tema smrti dominira i ostalim produkcijama: smrt ili ubijanje teatra u predstavi Spektakularno veterana performansa, sigurno jednog od danas najdojmljivijih kazališnih kolektiva, britanskoga Forced Entertainment pod vodstvom redatelja Tima Etchellsa. Ovdje se ikonički protokol teatra pokušava satrti u korist dijegetičke paskvile; samo govorom uspostavlja se predstava koja ne postoji u događaju, ili je umrla prije izvedbe te se može osloniti jedino na imaginaciju publike, koja tako postaje temelj života kazališnoga čina.

Predstava KAMP nizozemske grupe Hotel Modern rekonstruira logorski kompleks Auschwitza i mehanizam tamošnje tvornice smrti. Minijaturna lutka ovdje je zamjena za logoreju smrti, smrt postaje nešto sasvim blisko i uporabljivo. I ovdje teatar samrtno posustaje kao ceremonija i trud duha i duše da postavi svoj predmet i postaje goli kontrapunkt, onirička zaglavljenost.

Osim festivalskoga temata, Eurokaz i nadalje planira ugostiti atrakcije svjetski priznatih umjetnika. Prošle smo godine uživali gledajući Akram Khana u suradnji s Kineskim nacionalnim baletom, ove godine s Kinom surađuje Aurelien Bory, redatelj francuske grupe Cie 111, koje se sjećamo kad je 2004. predstavom Plan B bila programski vrhunac Eurokaza. Spektakularni interkulturni projekt s glumcima i akrobatima iz Daliana otvorit će ovogodišnji Eurokaz u pravoj festivalskoj svečanosti kako to već pristoji festivalu koji želi mračnim temama pristupiti vedro, a veselju tjelesne slobode ne uskratiti mudrost površine.

U popratnom programu predstavit ćemo novu knjigu Eurokazove biblioteke Dijalozi o Gavelli, istinski teatrološki događaj i datum, koji svjedoči o herojskom, za našu kulturu gotovo katarzičnom, pristupu Gavellinu djelu.

Pristupu kojim se, prvi put, u prošlogodišnjim Eurokazovim radionicama pod vodstvom prof. Brezoveca, pokušalo zahvatiti praktičke posljedice i izvode Gavellina teorijskog rada. Knjiga je to, dokument o tom historijskom potezu, a što je najljepše, proizvedena je, najvećim dijelom, trudom studenata režije zagrebačke ADU.

Eurokaz od ove godine više nije samo festival, on je i kad je bio samo festival želio biti više od toga – aktivni festival, festival s tezom, festival kao autorski čin.

Eurokaz nije želio sabirati ono što je europska kazališna konjunktura podigla iznad komercijalnog horizonta kao svoj dekorativni primjer. Eurokaz je zanimao upravo drukčiji horizont, i odbijao je konjunkturu koja je vodila do uniformiranosti europskih trendova i festivala; Eurokaz je zabavljen cezurom i zakrivljavanjem tog horizonta različitosti koji je vrlo često, ali godinama poslije, davao živost komercijaliziranom centru.

Eurokaz 2006. pokreće produkcijsku i koprodukcijsku aktivnost s domaćim i inozemnim partnerima te se otvara prema radioničkim djelatnostima i suradnji s Akademijom dramskih umjetnosti. Uz to, 2003. pokrenuta je Eurokazova biblioteka, a od 2008. i niz cjelogodišnjih aktivnosti vezanih uz festivalski prostor u Dežmanovu prolazu (Eurokaz Saloon – već afirmirani ciklus tribina o kazališnim i kulturološkim temama, Eurokaz pogon – radionice i probe, projekcije, predavanja).

I eto, 2010. Eurokaz započinje suradnju s Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu. MSU prihvaća Eurokaz kao umjetničkoga partnera i mi usuglašavamo aktivnosti koje se ponajviše koncentriraju oko tehnički vrhunski opremljene dvorane Gorgona. Širi se prostor festivala koji postaje kontinuirana djelatnost, Eurokaz postaje festival i kazalište s tekućim repertoarom istodobno. Aktivnosti započinju u siječnju, netom nakon svečanog otvaranja nove zgrade. MSU se tako otvorio kao logično, prirodno mjesto suradnje svih relevantnih faktora koji se u ovome gradu bave pritiskom umjetničke i društvene odgovornosti sa svrhom da Zagreb pribroje centrima europske i svjetske umjetnosti koji računaju na otkucaje današnjice i neodgodivost budućih prilika.

Dok je osamdesetih i ranih devedesetih Eurokaz bio jedino vrelo informacija o strujanjima i važnim kazališnim fenomenima europskog i svjetskog teatra, u posljednje vrijeme svjedoci smo inflacije festivala većinom prezentacijskoga karaktera, od kojih su se mnogi prislonili na programska područja Eurokaza ili su nastali na njegovu organizacijskom tragu. Naša je scena postala zasićena informacijama dok se na suvremenim provedbenim strategijama radilo nikako ili vrlo malo.

Stoga se Eurokaz, započevši suradnju s MSU-om, odlučio za neposredniji utjecaj na hrvatsku kazališnu praksu, na zahvat njezina ozbiljenja i ohrabrivanja – postati festival ubrzanja nekalkulantskih smjerova. Eurokaz nastoji, unutar svojih termina u Gorgoni, i nadalje podupirati prostor scenskih i izvedbenih inovacija vlastitim projektima, koprodukcijama, vrhunskim gostovanjima, programskim povezivanjem s tematima muzejskih izložbi, ali i poticati mladost hrvatskoga kazališnog pogona koja tragove svoje beskompromisnosti s priličnom nelagodom prilagođava hrvatskim mediokritetskim standardima.

Dosad smo, mjesečnim ritmom igranja, prikazali četiri Eurokazove produkcije, od kojih su dvije već bile pripremljene i stigle u Gorgonu sa zavidnim europskim uspjehom (Okovani Galileo Branka Brezoveca u Firenci, Tracks Barbare Matijević i Giuseppea Chica u briselskom Kaaitheateru i pariškom Centru Pompidou), dok su dvije (Njarabum redateljice Anje Maksić Japundžić i Crkva redatelja Saše Božića) nastale u produkcijskom procesu i probama u samoj dvorani. Valja spomenuti da je Eurokaz za predstavu Njarabum izborio mjesto u međunarodnom projektu Focus on Art and Science in the Performing Arts u kojem sudjeluju umjetnici i koprodukcijski partneri iz pet europskih zemalja i koji financira EU – Culture Programme 2007–2013.

S namjerom da se intenzivnije i sadržajnije povežemo s izložbenim aktivnostima MSU-a, pozvali smo u veljači u goste multimedijskoga belgijskog umjetnika Bricea Lerouxa, čija se plesno-svjetlosna instalacija tematski nadovezala na lumino-kinetičke konstrukcije Aleksandra Srneca. U programu Eurokazovih gostovanja nastupio je i dramski ansambl HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke s predstavom François-Michela Pesentija, redatelja kojeg je Eurokaz prvi put predstavio hrvatskoj publici prije dvadeset godina, a on je od tada postao čest gost hrvatskih i slovenskih kazališta.

Sam festival, nakon dugogodišnje disperzije po najrazličitijim zagrebačkim scenskim prostorima, od ove se godine sabire u dvorani Gorgona, a vremenski se širi na cijeli mjesec lipanj. Taj jednomjesečni festivalski format kruna je eurokazovskih aktivnosti u MSU-u; počinje revijom vlastitih produkcija, za kojom slijede gostovanja šest vrhunskih projekata iz Japana, Kanade, Italije, Slovenije, Nizozemske / Belgije i Francuske. Sveobuhvatni pogled na ovogodišnju selekciju mogao bi se zgusnuti oko pojma – suradnje.

Želja nam je maksimalno zaigrati i predstaviti novi kazališni prostor, a u ime toga predstavljanja, u lijepoj namjeri suradnje i prožimanja aktivnosti dviju institucija, selekcija ovogodišnjeg Eurokaza bit će manje stroga i više će se otvarati prema vizualnim, a zatim i glazbenim dimenzijama.

Kazalište surađuje s drugima otkad se naziva kazalištem. Po nekima kazalište i nije nego zbroj različitih vještina, medija i umjetničkih vrsta. One surađuju u ravnopravnosti, ali i supremacijom te subordinacijom. Suvremeno kazalište kao da se danas presudno legitimira terminom multimedijalnosti, ono živi od osmoze i smisao suradnje vidi u perceptivnom širenju, onom vilsonovskom kubizmu, pogledu izbliza, izdaleka, dijagonalnom, paralelnom pogledu.

Suradnja pak koju Eurokazove ovogodišnje predstave podrazumijevaju, i koje definiraju festivalski temat, ide prema perceptivnom sužavanju: iz shizoanalitičke cjeline, iz kvijetizma, probijamo se prema pojedinačnom, prema etici suradnje, prema relaciji darivanja. To je neka nova konstrukcija suradnje, nagovještaj neke drukčije umjetničke suvremenosti.

U predstavi francuskoga redatelja Frédérica Fisbacha metaforička cjelina doista počinje vrijediti za konkretnog pojedinca, on s njom počinje surađivati na konkretnom planu – u mehanizmu Fisbachova marionetskog, čovjek nije manipulator nego manipulirani, ne naređuje nego sućutno surađuje. Kanađani Benôit Lachambre i Louise Lecavalier poigrat će se suradnjom različitih prostornih dimenzija: svoja tijela u užitku vlastitog nestajanja i nastajnja podarit će crtežu. U predstavi Eurokazova nestora Auréliena Boryja suradnja čovjeka i robota eksplicitna je, čovjek se robotizira (kao što se u Fisbacha marionetizira), a robot se humanizira (postaje umjetnički subjekt). Dva ljudska bića Ricky i Ronny, u koprodukcijskoj postavi MaisonDahlBonnema & Needcompany, ne žele surađivati sa svijetom oko sebe; okrenuti sebi, oni sebe pjevajući stvaraju svoje suradničke dvojnike.

Slovenski kolektiv Via Negativa u MSU-u predstavit će antologiju svojih performansa i ponuditi ih MSU-suradnji za trajnost. Performans po svojoj definiciji ne surađuje s muzejom nego sa smrću, s ukinućem muzealnosti. Ta ironijska ponuda suradnje svodi neposredan aktivizam performerske cjeline na taštinu umjetničke nedodirljivosti. Tehnološka fascinacija koju nudi talijanski Santasangre i koju gledatelj raspoznaje kao manipulaciju, zamjenu za, kako vele Deleuze-Guattari, dekodiranje na apsolutan način (poput Fisbachova marionetiziranog čovjeka, ili Boryjeva robota ili Dahlova pjevača ili Brezovčeva Galileja / Prometeja) ulog je suradnje. Nema cjeline, nema individuuma, ima suradnje gledateljeve manipulirane percepcije i nezainteresirane tehnologije, i to nam pomaže živjeti

Ove godine Eurokaz slavi jubilej, 25. godišnjicu.

Prva je čestitka pristigla od Gradskog ureda za kulturu smanjenjem od 30%, prošlogodišnjega, već smanjena, budžeta, druga od Ministarstva kulture smanjenjem od 8%.

Trideset posto je velik novac, za tu odluku doznali smo u ožujku, tri mjeseca prije početka festivala, kada je program bio dogovoren, a umjetnici iz Vijetnama, Kanade, Grčke već su uvrstili Zagreb u svoje itinerare. Njih, nažalost, zagrebačka publika neće vidjeti, bili smo prisiljeni otkazati ih; sramotu otkaza teško će netko od njih razumjeti kao posljedicu viših razloga.

Najavljene temate, Odgovorna koreografija i Ulica kao dramski lik, nije u ovakvoj situaciji bilo moguće održati, od svakog je ostao po jedan (ali vrijedan) predstavnik.

Nije ni lijepo ni ugodno najavu programa početi žalopojkama, ali, kako se kaže, voda nam je došla do grla.

Eurokaz ne želi snižavati kriterije, pumpati kvantitetu naslova solo nastupima, duetima na golim scenama, ad hoc događanjima.

Iako proglašavan hrvatskim brendom kojim se kulturni vlastodržci vole pohvaliti u svojim plaidoyerima pred europskim uglednicima, u proteklih šest godina Eurokazova se dotacija neprestano smanjuje, a ovogodišnji coup de grace dovodi u pitanje dalji opstanak festivala.

Kratki podsjetnik u povodu obljetnice: Eurokaz je u svojih 25 izdanja predstavio brojne relevantne umjetnike iz cijeloga svijeta, promovirao poticajne kazališne trendove, pokrete, stilove. Za neke se posebno zalagao, nekima je bio usuprot (pogotovo kad ih nitko nije percipirao kao recidive i kazuistiku), neke je prvi prepoznao i programski artikulirao (npr. ikonoklazam, post-mainstream, vertikalni multikulturalizam).

Na Eurokazu su nastupila presudna imena svjetskog kazališta bilo u svojim zvjezdanim trenucima, bilo u statusu stvoritelja novih estetskih normi i intencija koje će osigurati konjunkturu budućim mainstreamovima. Eurokaz je jedan od svjetski rijetkih autorskih festivala koji se brine za autentičnost i promišljenost svojih selekcija, koje pak naglašavaju rizik i otvorenost svojih smjerova.

Već nekoliko godina Eurokaz izlazi iz strogo reprezentacijske uloge jednoga festivala u područje produkcije s domaćim i inozemnim partnerima te cjelogodišnjim programima tribina, radionica; surađuje s Akademijom dramskih umjetnosti i Muzejom suvremene umjetnosti, bavi se izdavaštvom ...

Od prošle godine Eurokaz sudjeluje kao partner u dvama europskim projektima koje sufinancira program Kultura 2007–2013. Rezultate jednog od njih, četiri izabrane predstave koje su nastale zahvaljujući europskim fondovima, moći će se vidjeti u dijelu programa Fokus na utjecaju znanosti u izvedbenim umjetnostima.

Gostovanje kongoanskoga koreografa Faustina Linyekule i francuskog redatelja Philippea Quesnea vratit će nas u dane kada su publiku, a pogotovo kritičare, zbunjivali Romeo Castellucci i Anne Teresa de Keersmaeker. Riječ je, usuđujem se među prvima reći, o dvama prevratničkim imenima suvremenog svjetskog kazališta. Njihove vizure dolaze iz dvaju toliko različitih smjerova, a ciljevi su jednome tamo gdje su počeci drugome. I dok je Quesneov teatar zauzeo poziciju veličanstvene šutnje, koja je pitanje svih odgovora, Linyekula započinje govorenjem iz prostora za koji smo mislili da je zaposjednut samo nerazaberivim ritmom, intuicijom i oslobođenošću.

I eto, za petnaestak godina, jer toliko traje prosječno kašnjenje hrvatskoga kazališta i plesa, možda će jedan od njih biti pozvan napraviti nešto i u / na našim daskama....

Eurokaz otvara Krležina Saloma u režiji Branka Brezovca, za njega netipična predstava koja će iznenaditi jednostavnošću i elegancijom te nadigrati opuštenost jednog za kazalište neprispodobiva prostora, Avenue Malla u Novom Zagrebu...

Nije tu riječ samo o bjesomučnom kontrapunktu, za koji nas Brezovec redovito trenira i frapira; ovdje se računa na nešto mnogo sadržajnije, na pitanje o radosti suživota sudbinske melankolije (koja je plod vlastitog vrta) i sveprisutne potrošnje.

Poput onoga Camusova Don Juana koji ne zna za tugu, jer je bio tužan dok se nadao.

I na kraju (ili na početku) sada već stari znanac Akram Khan sa svojom najodgovornijom i najspiritualnijom koreografijom.

Vertikalnom cestom željeli smo otvoriti blok plesnih predstava koje ponovno uspostavljaju neki poredak svečanosti i očaja, usuprot represiji banalnosti iskaza koji je globalno vladao koreografijom nakon što se Anne Teresa povukla u profesorske odaje.

Od popratnoga programa valja istaknuti retrospektivu prošle godine preminula njemačkog redatelja Christopha Schlingensiefa, kojega, nažalost, zagrebačka publika nije imala prilike vidjeti uživo.

Želimo, makar i simbolično, prenijeti nešto od njegove neiscrpne stvaralačke destruktivnosti, omogućiti uvid u snimke njegovih radova kao svojevrsni hommage tom izuzetnom umjetniku.

Nismo se još ni oporavili od prošlogodišnjega šoka zbog drastična 30-postotnoga smanjenja sredstava festivalu iz gradskog proračuna, kada je ove godine nezavisnu scenu (pa tako i Eurokaz) potresao novi skandal oko nestalih 11 milijuna kuna koje su bile planirane upravo za taj sektor kulturnog života Zagreba. Nova rezanja, sve krvavija, javnosti objavljena tek u travnju, kada su neki nezavisni projekti i manifestacije već realizirani (za nas je to bilo tri neuralgična mjeseca prije početka festivala), odrazila su se i na Eurokaz.

Tu nije riječ samo o fami opće nestašice novca, tzv. recesiji, koja postaje brzopletim izgovorom za reprogramiranje proračunskih sredstava za kulturu, već o elementarnom javašluku i bahatosti u ravnoteži raspodjele, klijentelizmu, višedesetljetnoj uskrati (još od doba Univerzijade) definiranoga kulturnog promišljanja, pa tako neki, bez vidljivih razloga, imaju kao i prije recesije ili još i više, a drugi nemaju više ništa, ili toliko da im se smisao djelovanja raspršuje u dim.

No dobro. Morala sam to istresti iz sebe. Neki pišu blogove, ja, jednom godišnje, pišem uvodnike programu Eurokaza, pa vidim da govor o mom i meni ozbiljnom hlapi, a kuknjava i opravdavanja pretežu. Ja sam na borbu naviknuta, stoga će ozbiljnosti za selekciju, konceptualne koherencije festivala, temata, dakle, koji smo planirali i pripremali, biti, ali u ponosnim tragovima. Ja ću ga, pesimizmu financiranja usprkos, nagovijestiti, zajedno sa stoičkim pologom za artikulaciju temeljnih novokazališnih fenomena, čime se Eurokaz sustavno bavi već četvrt stoljeća, pokušavajući im dati kontekst ili ih izdvojiti iz konteksta u kojima su bili površno i olako predstavljeni.

Ovogodišnji Eurokaz, dakle, stavlja naglasak, na muzički gestus kao potencijalno odredben element kazališne izvedbe.

Problem gestusa u muzici i muzike kao gestusa priziva, dakako, Brechta, ali zašto ne i našega Gavellu, njegove opaske o prijenosnom, kinetičkom radu režije, o paraleli glumca i dirigenta, o smanjenju redateljske unutarnje gestualnosti u opernom kazalištu.

Robert Wilson i minimalizam njegovih kompozitora ukazali su da je elementarni problem kazališne režije pitanje vremena, ne prostora. U Wilsona glazba nije podupirala, opisivala prostornost, gradila atmosferu, već strukturirala izvedbeno vrijeme.

Muzika je, poput oslobođenih dekora, na koje je upozoravao Brechtov scenograf Caspar Neher, postala gestus. Gestus osnažene antipsihologije, kao u (opernog) Gavelle, ili temporalne proširenosti, obuhvatnosti, kao u Wilsona.

Pa tako kazališne predstave današnjice smjeraju koncertnoj ili barem oratorijskoj redukciji, da bi se oslobodile narativne dekoncentracije, a koncerti, posebice u pučkoj industriji zabave, obogaćuju se scenskim elementima, izvođači preuzimaju aktantske uloge.

Taj fenomen istražit ćemo u rasponu od spektakularnoga koncerta Micro kazališnoga redatelja Pierrea Rigala, koji se, kako to i naslov sugerira, bavi pozicijom mikrofona u hijerarhiji izvedbe, preko španjolskoga koreografa Israela Galvána koji u predstavi Zaokret (La Curva) razlaže gestus flamenka osamostaljujući elemente njegove organičke trijade glas-instrument-ples, do muzičke drame Antica u režiji Branka Brezovca, u kojoj vagnerijanski zamišljen glazbeni pritisak na melodramatski krhku dramsku osovinu postaje kohezijska poveznica začudnosti.

Osim gostovanja, Eurokaz nastavlja suradnju s Muzejom suvremene umjetnosti na koprodukcijskim projektima koji istražuju mogućnosti primjene novih tehnologija u kazališnoj i izvedbenoj praksi (Terra Nova), ali i radikalno dovode u pitanje urbane zadatosti reciprocitetom privatnoga i javnoga prostora, izmještavanjem umjetnosti, pa i samih stanovnika Novog Zagreba iz njihova uobičajenoga konteksta (projekt dominant powers ...).Tu je i projekt Dalibora Martinisa koji scenskom govoru pripravlja politiku čekanja – attentisme; žamor kao apstraktna zvučna slika postaje ona konkretnost Hansa Arpa, glas govori konkretnošću boja, čeka artikulaciju, gestus nekoga sabranijeg vremena.

U tom smislu skrećem pozornost da sva tri projekta razlažu ideju uporabe zbora, a i time smo Brechtu nadomak.

Tema dislokacije osnažit će se transferom Eurokazove prošlogodišnje produkcije Saloma iz šoping-centra (Avenue Mall) na odlagalište metalnog otpada u Sisku. Eurokaz prvi put gostuje u Sisku, gradu koji je u zadnje vrijeme postao citiranim sinonimom za propast svega: od zatvaranja nekad ponosnih industrija do propasti grada kao takva. Dok zagrebačka šoping-izvedba tvrdi da građanski svijet Krležine drame može funkcionirati u konzumerističkom raju gdje se visoke emocije troše i kupuju kao dizajnerske haljine, Sisak će premjestiti Salomu mnogo radikalnije, staviti je na, njezinoj temi, bliže mjesto: sada kad smo se, i gotovo sve, potrošili, sada nam ostaje skitanje po fatamorgani civilizacije.

Kontrapunkt Salominu svijetu općeg raspada u uništenom gradu pronašli smo u predstavi Republika mašte sisačkoga Plesnog studija (čiji članovi sudjeluju u Salomi) koja u tom istom gradu radi na dodiru upravo onoga građanskog ruba oko kojega se troše sve Krležine dileme, a koji nezaustavljivo nestaje. Predstava se igra u fascinantnom labirintu građanskoga stana u oronuloj secesijskoj zgradi u središtu Siska i zaprepašćuje scenskom taktilnošću.

Program 27. Eurokaza održava se u vrijeme pristupa Hrvatske Europskoj uniji. Sve ono oko čega se Eurokaz trudio više od 25 godina, ne samo na umjetničkom planu, a to je priključenje Hrvatske i hrvatskog kazališta Europi, komunikacija s Europom na više-manje ravnopravnim umjetničkim osnovama i standardima, dobit će 1. srpnja 2013. formalno i simboličko zasićenje. Čini se da je Eurokaz kao festival zadovoljio svoje razloge i zatvorio svoja polazišta.

Eurokaz je počeo 1987. kao Festival novog europskog kazališta, otud i njegovo ime puno značenjskog naboja; njegov je temeljni plan naznačen imenom. Začet kao dio kulturnoga programa Univerzijade, jedina je inicijativa koja je Univerzijadu nadživjela. A nije trebala biti jedina, niti se tako, tih godina, činilo: Zagreb se Univerzijadom opremao u smjeru istinskog europskog grada. Bio je na pragu otvorenosti, multikulturalnosti, spreman nadrasti svoju melankoličnu rubnu poziciju.

U rasponu od Univerzijade do pristupanja Hrvatske Uniji Eurokaz je proživio svojih četvrt stoljeća kako je najbolje znao i najsretnije mogao. Ciljevi Eurokaza kao festivala bili su postavljeni sažeto: djelovati u odgovornoj povijesti suvremenog teatra, poduprijeti je, možda i stvarati, ponekad i predvoditi. Razlozi Eurokazovih odluka danas se više nikomu ne čine tako autistični i tako samozadovoljni kao u epohi njegovih prvih javnih nesporazuma. Gotovo sve što je danas kvalitativna sigurnost suvremenoga svjetskog teatra u Zagrebu je Eurokaz podupro u fazi inicijacije nesigurnih, ali umjetnički vrtoglavih, probojnih nagnuća (od Rosas, La Fura dels Baus, Needcompany, Castelluccija, do Boryja ili Quesnea, da nasumce pobrojimo). Kad je neko nagnuće postalo stilom, kad se zasitilo svoje blistave neupotrebljivosti, Eurokaz je kretao u novi krug.

Eurokazovi razlozi nikad nisu nosili jednoznačnu društvenu korist, ali nisu donosili ni štetu, kako se to godinama mislilo. Eurokaz nije bio umjetnička religija, ni društveni zelotizam, ako se i zanimao za novum, nije se gradio obezglavljujći staro, već se u novom pronalazilo staro; ako je Eurokazu bilo do smjera, on ga je zanimao kao dim iz lojanice, da parafraziramo repliku iz avangardnih Mesarićevih Kozmičkih žonglera.

Eurokaz se ponajprije zalagao za kontekste (recimo: ikonoklazam, post-mainstream, vertikalni multikulturalizam...) koji će lomovima i probojima biti dovoljni, a mediokritetskim sinekurama nerazumljivi; politika ga je dovoljno dugo uvažavala šutnjom, ali ne i ignoriranjem. Tako je Eurokaz uspio odrasti, pa kad se Eurokazom govorilo, slušalo ga se, ali se nije odveć marilo. No Eurokazu je dopušteno da sam raspolaže svojom veličinom, dimenzijom svoje slobode, pa i anarhijom, dimenzije su mu bile onolike koliko mu je bilo potrebno da bude samosvojan, to će reći – svoju slobodu nije zlorabio, ni za visoke ni za niske ciljeve, ali je se nije ni plašio. Pravila su igre posljednjih godina ponešto promijenjena, vlast mu je počela određivati kroj (u posljednje tri godine dotacije su mu prepolovljene), ako ne i kvalitetu materijala, pa se i Eurokaz imao pravo žaliti.

Još u doba socijalizma Eurokaz se zalagao za kulturno homogenu Europu, probijao je geografske i mentalne granice zalažući se za interkulturalnost koja nadrasta nacionalne ideologije, koja ne povezuje i umrežava po centrima političke i ekonomske dominacije, već po srodnosti i plodnosti umjetničkih ideja, koje pak ne udaljavaju autentične poteze i ne osamljuju umjetničku radikalnost.

Bili smo među, tada malobrojnima, osnivačima danas najvažnije europske kazališne mreže IETM, koja je prihvatila blistave začetke nove scenske gramatike i novom kazalištu omogućila adekvatne produkcijske i distribucijske uvjete. Sve do pada Berlinskoga zida bili smo u njoj jedini predstavnici takozvane Istočne Europe.

Danas se u Hrvatskoj ostvarilo prilično toga čemu je Eurokaz postavio temelje: Europom dominira teatar koji gradi svoje podloge u otporu logocentrizmu i moralizatorskoj retorici, a na premisama polisemije, ikonoklazma i semiozisa, premisama koje se danas mogu čitati kao mainstream. Estetika novoga kazališta u Hrvatskoj još nije mainstream, ali barem svi znaju kako s njom u Europi stoji, i da se više s njom nije šaliti, jer došlo je do toga da će tu i takvu estetiku zahtijevati, i već je zahtijeva, promjena u strukturi građanske osjećajnosti (da parafraziramo Raymonda Williamsa).

S ulaskom u Europu, Hrvatska će ući i u ravnopravni sustav informacija i ponuda; nakon 2013. tehnološki voajerizam, geopolitički biti svjedokom bilo čemu, neće značiti više nikakav napor, bit ćemo unutar atmosferske gustoće informacija (da parafraziramo Houellebecqa) – imat ćemo unutarnju odgovornost za morfološki potencijal saznanja, kao, naravno, i odgovornost za subvencionirano znanje.

Ali danas Europa, ipak, u nizu svojih fondova potiče i umjetničku neraspoloživost, odnosno, neutilitarnost umjetnosti. Ta je neraspoloživost arhitektonski inicijalni, osnovni pogon obnovljivosti građanske kulture (poput gladnih impresionista na kojima danas npr. Pariz ostvaruje superprofite), ali je ona i arhitektonski vrh koji nije samo banka čuvarica budućnosti s njezinim smislom za kreditnu ekonomiju i korist, već on stvarnosti daje podignutost, visoku točku promatranja vlastitoga opsega.

Na ovoj visokoj točci Eurokaz bi želio u godinama što slijede zasnovati svoj novi razlog. Informaciji je lako i bit će sve lakše pristupiti, ali do sustava koji tu informaciju preokreće i usporava prema njezinoj unutarnjoj snazi, imploziji do rubova ozbiljnosti u tami nacionalne kulture (poput poezije Nikole Šopa ili Kniferovih meandara, Kosorova scenskog ekspresionizma, Brezovčeve polifonije), nije jednostavno doći, i za to će se u godinama što dolaze Eurokaz zalagati.

Kao što smo već spomenuli, Eurokaz 2013. će se, s dozom elegancije i introvertnoga ponosa, ali nimalo prigodničarski, oprostiti od Europe koja je nudila svoje informativne rituale i smjernice – produkcijske, kulturološke, koncentracijske, egzistencijalne, u jednu riječ: obilježit će 2013. svoje posljednje festivalsko izdanje.

Dugi niz godina, kao rijetki hrvatski kazališni prozor u svijet, Eurokaz se danas sve više odmiče od prezentacijske i informativne funkcije, kako bi podupro kreativne napone s rubova mladenačke nesigurnosti, ali i žestinu koja se lokalnoj topografiji ne uspijeva prilagoditi po vidljivoj društvenoj korisnosti. U jednu riječ: kako bi u Hrvatskoj i hrvatskom potaknuo odgovorno promišljanje kazališta koje u svom duktusu ima moduse umjetničke percepcije, politiku opažanja, a ne, sve nepodnošljivije, opažanje politike.

Promovirajući prijeko potrebnu defestivalizaciju kulturnog života, sljedećih godina Eurokaz će promisliti svoje domete i svoje strateške izvode i potpuno se transformirati u produkcijsku kuću i dalje otvorenu svim mijenama kazališnog i kulturnog prostora, organizacijskim širinama, stilskim, žanrovskim i medijskim protocima, proizvodnji prisutnosti, disfunkcionalnoj uporabljivosti kao barthesovskom semioklazmu.

Naglasak je festivalskoga programa 2013. na europskim grupama i umjetnicima, posveta onima koji su na svaki način pomogli Eurokazovu odmaku i odskoku, ali ovogodišnji program pristupa i onima koje tek trebamo razumjeti, ugledati izvan afirmativne kulture brzih pregleda, generaciji s kojom bi Eurokaz želio otvorenije surađivati.

U rasponu od redateljskoga barda Romea Castelluccija, koji je davnih osamdesetih imao prvi nastup izvan Italije upravo na Eurokazu, i Dragana Živadinova, kojega pratimo u cjelokupnosti njegovih tridesetogodišnjih vizija i dinamizmu najudaljenijega, do koreografske zvijezde koja će ponovno oduševiti Zagrepčane, Akrama Khana. Tu su i Bojan Jablanovec i Via Negativa, Eurokazovi suputnici posljednjega desetljeća, s ironijom muzejskog upokojenja performansa, upravo u doba njegova stilističkog zenita, a, naravno, kakav bi to Eurokaz bio da na njemu nije Branko Brezovec. Rijetki su redatelji koji se znaju nositi s piskatorovski ambicioznim uprizorenjem „povijesti same“, a Travnička kronika Ive Andrića, u čiju kompleksnu temu o razumijevanju Europe i tamnih vilajeta predstava beskompromisno zahvaća i od nje se odbija, pretekst je te ambicije.

Novo je Eurokazovo ime, i potpuno nova scenska energija iznimne Angélice Liddell, autorice, redateljice i glumice, a tu je i jedan od svjetskih potencijala dijalektike u teatru, kongoanski umjetnik Faustin Linyekula, koji je svojim stoičkim neurozama gostovao na Eurokazu i prije dvije godine, i na kojega stavljamo pogled kulturalne ravnoteže budućnosti.

Usuprot prigodničarskim i bučnim navadama proslava mi ćemo 1. srpnja provesti sudjelujući u posve intimnom, toplo ironijskom, metonimijskom zbivanju – večeri na koju nas je pozvao Dalibor Martinis. Menu će bit objavljen na vrijeme, ali vidjet ćemo koliko ćemo se mi njime okoristiti.

Gordana Vnuk